 U zadnjem članku kada smo govorili o Kristu, dublje smo analizirali Njegove izjave da je On „veći od hrama“ i da je „gospodar Šabata“. (Matej 12, 6;8) Provlačeći te izjave kroz Pismo, vidjeli smo da nam se Krist u tim izjavama otkriva kao Stvoritelj. Također smo vidjeli i da nam se otkriva kao onaj koji je stvorio Šabat. Sada ćemo nastaviti dalje naše proučavanje u namjeri da još bolje upoznamo našeg Spasitelja Isusa Krista kao onoga koji je stvorio Šabat. Kao što smo vidjeli iz prethodnog članka, zapovijed o držanju Šabata je jedna od deset zapovijedi Božjih. (2. Mojsijeva 20, 8:11) Pošto je zapovijed o Šabatu dio dekaloga, neminovno iz toga proizlazi da je onaj koji je dao zapovijed o Šabatu, također morao dati i sve ostale zapovijedi. Pošto Krist za sebe kaže da je On taj, onda iz toga proizlazi da je On ZAKONODAVAC. U knjizi proroka Izaije čitamo: „Jer Gospod je naš SUDAC, Gospod je ZAKONODAVAC naš, Gospod je naš kralj, on će nas spasiti.“ (Izaija 33, 22) U kontekstu ovoga razmotrimo ovu Kristovu izjavu: „Ta Otac ne sudi nikoga, NEGO SAV SUD DADE SINU, da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.“ (Ivan 5, 22:23) Ovi stihovi nam nedvosmisleno otkrivaju Krista kao sudca i zakonodavca. Pošto Krist ima moć da donosi zakon, onda On također ima moć i da osigura njegovo izvršenje. U nastavku ćemo iznijeti još dokaza da je zakon dat od strane Krista, jer u suštini taj zakon nije ništa dugo nego njegova vlastita pravednost. Kada su sinovi Izraelovi bili izvedeni iz egipatskog ropstva s namjerom da budu odvedeni u Kanan, oni su imali svog Vođu na tom putu. Apostol Pavao u 1. Korinćanima 10, 1;4 kaže: „A ne bih htio, braćo, da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi kroz more prođoše…i svi popiše isto duhovno piće. Pili su naime iz duhovne Stijene koja je išla sa njima — a ta Stijena bijaše Krist.“ O Kristu kao Stijeni imamo sljedeće činjenice: • Krist je Stijena na kojoj je izgrađena Božja Zajednica i Stijena koja će smrviti neprijatelje Božje u prah. (Matej 16,18; Efežanima 2,20: 1. Petrova 2, 4:8; Luka 20, 17:18.) • On je Stijena na kojoj su postavljeni oni koji su izvučeni iz užasne jame grijeha kako bi se održali do njegovog drugog dolaska. (Psalam 40, 1:2; 1. Korinćanima 3,11; Otkrivenje 14,12.) • On je Stijena koju je Izrael odbacio svojim nevjerstvom. (5. Mojsijeva 32,15.) Činjenica da je Krist bio Vođa nam postaje još jasnija kada usporedimo sljedeće stihove: „Tada narod stane govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Ta nema ni kruha ni vode, a ovo bijedno jelo ogadilo se dušama našim.« I pošalje Gospod na narod zmije ognjene te one ujedahu narod, pa pomrije mnogo naroda u Izraelu.“ (4. Mojsijeva 21, 5:6) Ovdje vidimo da je narod govorio protiv Mojsija koji je bio njihov vidljivi vođa, ali također je govorio i protiv Boga, koji je bio njihov nevidljivi Vođa. U 1. Korinćanima 10,9 Pavao nam jasno otkriva tko je bio taj nevidljivi Vođa i kaže: „I ne iskušavajmo Krista kao što su ga i neki od njih iskušali pa od zmija izginuli.“ Znači Krist je bio taj Bog protiv kojeg su oni mrmljali. Pavao istu stvar otkriva i u sljedećim stihovima: „Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas, ako glas mu čujete, ne otvrdnjujte srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji, gdje me iskušaše očevi vaši; isprobaše me, a četrdeset godina gledahu djela moja. Zato se rasrdih na naraštaj onaj pa rekoh: Uvijek srca zabludjela, a sami ne upoznaše putove moje. Tako se zakleh u gnjevu svojemu: Neće ući u počinak moj!“ (Hebrejima 3, 7:11) Kao što je Krist tada svojim Duhom djelovao na Izraelce, On isto tako čini i danas. Ako ustrajemo u pobuni kao i oni, snaći će nas ista sudbina. Budući da je Krist bio Vođa drevnog Izraela od Egipta do Kanana, onda ne sumnjivo mora biti da je On također bio Onaj koji se ukazao Mojsiju u gorućem grmu i rekao: „...»Ja sam Bog oca tvojega, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev.« A Mojsije zakrije lice svoje jer se bojao u Boga gledati. I reče Gospod: »Dobro sam vidio jad naroda svojega koji je u Egiptu i čuo vapaj njihov zbog njihovih tlačitelja. Ta poznajem ja muke njihove. ZATO SAM I SIŠAO DA IH IZBAVIM IZ RUKE EGIPATSKE I IZVEDEM IH IZ TE ZEMLJE U ZEMLJU DOBRU I PROSTRANU, u zemlju kojom teče med i mlijeko…“ (2. Mojsijeva 3, 6:8) U daljem razgovoru sa Mojsijem Bog također naglašava: „...»Ja sam onaj koji jesam (JHWH).« Onda reče: »Ovako kaži sinovima Izraelovim: ‘JA JESAM posla me k vama.’«“ (2. Mojsijeva 3, 14) Mnogim ljudima je teško prihvatiti da je Krist zaista JHWH ili Onaj koji jeste, onaj koji je Samopostojeći, Vječni. Pismo je toliko jasno i direktno po ovom pitanju, da ne postoji niti jedan smislen i logičan argument kojim može ova činjenica da se ospori. Evo još nekoliko dokaza iz Pisma vezanih za ovo: „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi.“ (Ivan 5,26) Krist je za sebe ustvrdio istu stvar rekavši: „…»Zaista, zaista, kažem vam, prije negoli Abraham bȋ, JA JESAM.«“ (Ivan 8,58) Preko proroka Jeremije Isus je nazvan istim imenom: „»Evo, dolaze dani«, riječ je Gospodnja, »kad ću Davidu podići Izdanak pravedni, kralja koji će kraljevati i biti mudar, i činiti pravicu i pravdu na zemlji. U njegove dane spasit će se Juda, i Izrael će živjeti spokojno. A ovo je ime njegovo koje će mu nadjenuti: „JHWH, naša pravednost”.“ (Jeremija 23, 5:6) Vratit ćemo se sada na našu glavu misao, Isusa kao Vođe Izraelaca i njihovog izbavitelja iz Egipta. U 2. Mojsijevoj 20 na početku čitamo: „Onda Bog IZGOVORI sve ove riječi, govoreći: »Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.“ Na ovom mjestu nam se ponovo otkriva Vođa Izraelaca, ali sada i u ulozi Zakonodavca. Na temelju citata koje smo prošli, netko bi mogao reći da zapostavljamo ulogu Boga Oca u svim ovim stihovima. Kada smo proučavali način na koji su Otac i Sin stvarali, ustvrdili smo da je Otac sve stvorio preko Sina i da Sin sve održava u svom postojanju. Na isti način su Otac i Sin djelovali kada je Izraelcima objavljen Zakon na Sinaju. Otac i Sin sve čine zajedno, jer su oni jedno u Duhu. Volja Sina je uvijek usklađena sa voljom Oca i sve što čine, čine zajedno. Sin uvijek objavljuje Očevu volju, a također je ta volja u istom trenutku i volja Sina. Činjenicu da je Krist svojim glasom objavio Zakon na Sinaju, možemo vidjeti i u sljedećim stihovima. Nakon što je apostol Pavao govorio o objavljivanju Zakon u Hebrejima poslanici, on dalje nastavlja: „Pazite da ne odbijete onoga koji govori! Jer ako ne umakoše oni što su odbili onoga koji je opominjao na zemlji, mnogo ćemo manje mi ako se okrenemo od Onoga koji opominje s nebesa. Njegov glas tada zemlju uzdrma, a sada obećava govoreći: Još jednom ja potresam ne samo zemlju nego i nebo.“ (Hebrejima 12, 25:26) Onaj koji je svojim glasom objavio Zakon na Sinaju, JOŠ JEDNOM će istim glasom potresti nebo i zemlju. O ovome čitamo: „Jer sȃm Gospodin — na zapovijed, NA GLAS ARKANĐELA i na zvuk trube Božje — sići će s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu.“ (1. Solunjanima 4,15) Da se ovdje govori o Kristovom glasu vidimo iz sljedećih stihova: „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi. I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima ČUTI NJEGOV GLAS. I izaći će: koji su činili dobro — na uskrsnuće života, a koji su radili zlo — na uskrsnuće osude.“ (Ivan 5, 26:29) Iz ovih stihova vidimo da će Krist svojim glasom prilikom svog drugog dolaska otvoriti grobove. U Psalmu 2, 6:9 otkrivamo da će Krist pogane slomiti željeznim štapom i razbiti ih kao lončarsku posudu. U Izaiji 11,4 čitamo da će Krist zemlju udariti štapom (šibom) usta svojih, te ubiti opakoga dahom svojih usana. U Otkrivenju 19, 11:21 imamo detaljan opis Krista sa svojom nebeskom vojskom, koji dolazi da se bori i uništi mačem usta svojih zle narode na zemlji. U Jeremiji imamo isti događaj opisan ovako: „»Zato ti prorokuj protiv njih sve ove riječi i reci im: ‘Gospod će riknuti s visine i glasom svojim zaoriti iz svetoga boravišta svojega. Silno će riknuti protiv svog tora, ispustit će krik kao oni koji grožđe gaze protiv svih stanovnika zemaljskih. Buka će doprijeti sve do nakraj zemlje, jer Gospod ima parbu s narodima; on će se suditi sa svakim tijelom, a opake, njih će maču predati’, riječ je Gospodnja.«“ (Jeremija 25, 30:31) Uspoređujući ove stihove sa Otkrivenjem 19,15 i Izaija 63, 1:6, čitamo dalje: „I Gospod riknu sa Siona, i glasom svojim zaori iz Jeruzalema; zatresoše se i nebo i zemlja. Ali je Gospod utočište puku svojemu i bedem sinovima Izraelovim.“ (Joel 3, 16) Ovi tekstovi su dovoljni da nam nedvosmisleno pokažu da potresanje neba i zemlje, uzrokuje glas Onoga koji ima parbu s narodima, koje će zbog njihovog bezakonja morati uništiti, a svoj narod izbaviti. Ranije smo vidjeli da je taj glas koji potresa nebo i zemlju, isti glas koji je potresao zemlju prilikom davanja Zakona. Zato je glas Isusa Krista bio glas koji je objavio deset zapovijedi sa vrha Sinaja. Zakon je istina (Psalam 119, 142), a Krist kaže: „…Ja sam put i ISTINA i život…“ (Ivan 14, 6). Deset zapovijedi su Božja pravednost (Izaija 51, 4:7) i Božja volja (Rimljanima 2, 17:18), ali isto tako predstavljaju Kristovu volju koliko i volju Očevu, jer su Otac i Sin jedno. Na temelju stihova koje smo proučili i pored jasne činjenice da je Krist naš Stvoritelj, dokazali smo i da je On naš Zakonodavac. Ostaje nam još da obratimo pažnju na još jednu Kristovu bitnu ulogu. Apostol Ivan nam kaže: „Jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni.“ Davanje nije bilo samo sa Očeve strane. Otac i Sin su u davanju zajedno sudjelovali, kao i u svemu drugom. Pavao kaže za Isusa da On „…dade sama sebe za naše grijehe da nas izbavi iz sadašnjega zloga svijeta po volji Boga i Oca našega…“ (Galaćanima 1,4). U poslanici upućenoj Titu čitamo: „Iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas OTKUPI od svakoga bezakonja i očisti sebi puk izabran, revan u dobrim djelima.“ (Titu 2, 13:14) Dok su Otac i Sin jednako sudjelovali u ovom djelu, Krist na zemlji je bio onaj kroz koga se Otac objavio. O tome čitamo u Ivanu 1, 18 i Ivanu 14, 7:9. Pavao nam također jasno otkriva ovu činjenicu kada kaže: „Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom ne primivši im grijeha njihovih, i metnuvši u nas riječ pomirenja.“ (2. Korinćanima 5, 19) Mjeru Božje ljubavi jedino možemo spoznati ako upoznamo „…ljubav Kristovu koja nadilazi svaku spoznaju…“ (Efežanima 3, 19) Tu ljubav možemo otkriti samo na Golgoti. Ivan kaže: „Po ovome smo upoznali ljubav Božju: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni za braću živote polagati.“ (1. Ivanova 3, 16) Ovo je naš Bog i naš OTKUPITELJ. Veliki Zakon koji je temelj vladavine i postupanja u čitavoj tvorevini, prekršili su stanovnici ovog malog planeta, a sam Zakonodavac je dao sebe za Otkup svih pobunjenika. Niti jedan drugi život, osim Božjeg, nije bio dovoljne vrijednosti da bi mogao otkupiti grešnike. Predavajući samog sebe naš Otkupitelj je ispunio riječi proroka: „Gospodu se poradi njegove pravednosti svidjelo da Zakon učini velikim i slavnim.“ (Izaija 42, 21) Svojom smrću Gospod je učinio Zakon velikim i slavnim, te otkrio istinsku vrijednost Zakona, jer je bilo nemoguće promijeniti, ukinuti ili odstupiti u bilo čemu iz Zakona. Sam Zakon je bio odraz Božje volje i opis Božjeg karaktera. Ukinuti nešto od Zakona, značilo bi ukinuti dio Božjeg karaktera i uniziti Boga. Mučenje i stradanje nevinoga radi onoga koji čini zlo, bi praktički u svim okolnostima bilo samo po sebi nepravedno. Jedino u slučaju da je taj nevini sam Zakonodavac, onda ne bi bilo nepravde. Jedino Zakonodavac je imao pravo dati sebe za pobunjenog čovjeka, a da se pritom, onom koji vjeruje omogući spasenje, te da bude sve pravedno i u skladu sa Zakonom. U ovome nam se otkriva nevjerojatna Božja ljubav. Ako se Zakonodavac dao za nas, da nas otkupi od prijestupa vlastitog Zakona, kakvo veće uvjerenje možemo imati od toga da On zaista želi više od svega da spasi svakoga tko dolazi k njemu. Znajući ovo Pavao kaže: „Zbog toga ovo i trpim; ali se ne stidim: jer znam kome sam povjerovao i uvjeren sam da je on sposoban za onaj dan sačuvati ono što sam mu povjerio.“ 2. Timoteju 1, 12 Kada uzmemo u obzir i veličanstvenu silu koja se očitovala u stvaranju svjetova iz ničega, sljedeće riječi apostola Petra nam mogu samo još više učvrstiti povjerenje u našeg Stvoritelja i Zakonodavca. „Zato neka i oni koji po volji Božjoj trpe, u činidbi dobra povjere duše svoje Njemu kao vjernomu Stvoritelju.“ (1. Petrova 4, 19) Onaj koji je sposoban da iz ničega stvori sve, sposoban je također da i od onoga koji je prezren i slab u ovom svijetu, stvori onoga koji je uzvišen i snažan u Kristu, našem Stvoritelju, Zakonodavcu i Otkupitelju. „Nego ludo svijeta izabra Bog da posrami mudre; i slabo svijeta izabra Bog da posrami jake; i neugledno svijeta i prezreno izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest.“ (1, Korinćanima 1, 27:28) M.T.  U ovom članku ćemo pokušati na temelju onoga što nam Bog otkriva u Svetom Pismu doći do ispravnog odgovora na pitanje što je čovjek, a također i što je „čovječji duh“. Ono sa čime se vjerojatno svi slažemo je činjenica da čovjek pored svoje materijalne komponente (fizičkog tijela), posjeduje i duhovnu komponentu koju generalno svi zovemo čovječji duh. Postoje razna tumačenja vezana za čovječji duh, ali ono generalno gdje se praktički skoro svi slažu je to da je čovječji duh nešto nezavisno što čovjek kao živo biće posjeduje sam po sebi. Oni koji vjeruju u Boga tvrde da je taj duh Bog dao čovjeku, te da taj duh može biti povezan sa Bogom ili nezavisan od Boga. Oni koji ne vjeruju u Boga imaju raznih teorija, a jedna možda i najzastupljenija od njih tvrdi da je taj duh neka kozmička energija koja nema svoj početak i kraj, a time je i sama po sebi vječna i nezavisna. Postoji tu još raznih varijacija u vjerovanjima i tumačenjima, ali generalno svi se slažu oko toga da je čovječji duh neka nezavisna duhovna komponenta koju čovjek posjeduje. Mi ovdje nećemo gubiti vrijeme na analizu raznih teorija, nego ćemo pokušati doći do odgovora na temelju Svetog Pisma. Proučavanje ove teme započet ćemo izvještajem o stvaranju čovjeka kojeg nam Bog daje u Bibliji.
„7 I Gospod, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga, i u nosnice mu udahnu dah života; i čovjek posta duša živa.“ 1. Moj 2 Kada pročitamo ovu jednostavnu Božju izjavu, stvari nam se čine poprilično jednostavnim i jasnim, te vjerujem da svatko razumije ovo što tu piše. Znači tekst kaže da je Bog uzeo prah zemaljski, njime oblikovao čovjeka, u nosnice mu udahnuo dah života i čovjek je postao duša živa ili živo biće. Promatrajući ovu rečenicu ovako kako piše, naizgled nam se nigdje u njoj ne spominje „čovječji duh“, te će nam stoga biti neophodno da dublje proanaliziramo ove Božje riječi. Za početak ćemo prvo proanalizirati materijalnu komponentu od koje je čovjek načinjen, jer ono što ćemo saznati o tome će biti temelj za razumijevanje čovječje duhovne komponente. Tekst kaže da je čovjek načinjen od praha zemaljskog. Hebrejska riječ „načinjen“ je „yasar“ i doslovno znači “oblikovati u neki oblik”. Znači Bog je uzeo prah zemaljski i oblikovao čovjeka po svojoj želji. Zanimljivo je da se ista riječ koristi i za lončara, te nam Gospod preko proroka Izaije i slikovito dočarava kako nas je oblikovao: „8 Ali sad, Gospode, ti si naš otac; mi smo glina, a ti si naš lončar (yasar). Ta svi smo mi djelo ruku tvojih.“ Izaija 64 U ovim stihovima Gospod nam otkriva jednu bitnu činjenicu. On kaže da smo mi glina ili zemlja, što znači da mi sami po sebi nismo ništa više od oblikovane zemlje ili gline. Prilikom stvaranja Bog je uzeo prah zemaljski i oblikovao nas. Prilikom smrti se dešava sličan proces, samo je sve obrnuto. Ovo nam Pismo otkriva u sljedećim stihovima: „8 Tvoje su me ruke sazdale, i načinile me sveudilj, a ti me sada raščinjaš. 9 Sjeti se, molim te, da si me kao glinu načinio i u prah ćeš me ponovo vratiti.“ Job 10 Pošto mi ne možemo analizirati oblikovanje prvog čovjeka kada ga je Bog stvarao, možemo analizirati ono što se dešava kada nas Bog vraća u prah zemaljski, pa samim time znati i kako nas je Bog oblikovao. Prah zemaljski od kojeg nas je Bog oblikovao nije ništa drugo nego skup kemijskih elementa koji sačinjavaju ljudsko tijelo. Posebnom kemijskom analizom utvrđeno je da čovjek mase 70 kg sadrži prosječno: 45,5 kg kisika, 12,6 kg ugljika, 7,0 kg vodika, 2,1 kg dušika, 1,4 kg kalcija, 0,7 kg fosfora, 0,245 kg kalija, 0,17 kg sumpora, 0,11 kg natrija, 0,11 kg klora, 35 g magnezija, 4 g željeza, 7 g elemenata u tragovima. Ljudsko tijelo je kao što vidimo sastavljeno od kemijskih elemenata. Ovi elementi kada se spajaju čine anorganske i organske spojeve u tijelu. Anorganski spojevi su voda i soli, dok su organski spojevi ugljikohidrati, proteini, masti i nukleinske kiseline. Kemijski elementi su građeni od atoma, a atomi su građeni od subatomskih čestica. Pošto nam Pismo jasno otkriva da je Bog stvorio materiju (sve kemijske elemente), postavlja se pitanje kako Bog upravlja materijom, te kako oblikuje materiju. Znamo da spajanjem subatomskih čestica dobivamo atome, spajanjem atoma dobivamo kemijske elemente, spajanjem kemijskih elemenata organske i anorganske spojeve, koji dalje čine sve ono što vidimo. Da bi to sve bilo uređeno tako kako jest očito je neophodno da postoji neka sila koja drži te sve elemente na okupu ili koja ih razdvaja. Na temelju onoga do čega su ljudi došli proučavanjem materije, ustanovili su da postoje četiri glavne ili temeljne sile koje djeluju u svemiru i pomoću kojih se materija održava u ravnoteži. Te glavne sile su: sila gravitacije, elektromagnetska sila, slaba nuklearna i jaka nuklearna sila. Ove sile se razlikuju po svojoj snazi i opsegu djelovanja. Najjača od njih je jaka nuklearna sila. Ona djeluje u jezgri atoma, te čini da subatomske čestice sačinjavaju atome. Njen opseg djelovanja je unutar jezgre atoma. Sljedeća po jačini je slaba nuklearna sila, a njeno djelovanje je usmjereno na elementarne čestice i odgovorna je za prirodno zračenje. Elektromagnetska je sljedeća po jačini i djeluje na nabijene čestice, te je ključna interakcija u bilo kakvoj vezi sa električnom energijom. Najslabija od njih je sila gravitacije i ona djeluje između bilo koja dva objekta koji imaju masu, te njena snaga ovisi o masi predmeta. Kao što vidimo ovo je nešto do čega su ljudi došli proučavanjem materije oko sebe i ovo je način na koji objašnjavaju postojanje materije u tom stanju. Sada ćemo pogledati u Svetom Pismu što nam Bog govori o ovim stvarima. „ 12 Tko je svojom pregršću izmjerio vode i nebesa premjerio pedljem? Tko li je mjerilom razmjerio prah zemaljski i utezima odmjerio planine, a tezuljom brjegove? 13 Tko je uputio Duh Gospodnji ili ga kao savjetnik njegov poučio?“ Izaija 40 Ovdje nam Bog govori o savršenoj ravnoteži koja vlada u djelima koja je stvorio. Ljudi sve ovo pripisuju silama koje djeluju u prirodi i koje sve održavaju u ravnoteži i inteligentnom postojanju, a Bog jasno postavlja pitanje tko je to učinio i tko to sve drži u tom stanju. Također Bog pita tko je uputio i posavjetovao Božji Duh da to sve čini. Da li mi možemo dati Bogu odgovor na ovo pitanje? Naravno da možemo, ali samo na temelju onoga što On kaže. Izaija pod nadahnućem Svetog Duha nastavlja: „21 Zar ne znate? Zar niste čuli? Nije li vam od iskona objavljeno? Niste li razumjeli od utemeljenja zemlje? 22 To je onaj koji stoluje nad krugom zemaljskim, čiji su pak stanovnici poput skakavaca; ko zastor je razastro nebesa i ko šator ih za stan razapeo… 25 »S kime ćete me dakle usporediti i tko mi je ravan?« veli SVETI. 26 Podignite uvis oči svoje i razvidite: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, on ih sve zove po imenu. ZBOG VELIKE SNAGE NJEGOVE I JAKOSTI SILE NJEGOVE, NIJEDNO NE IZOSTA.“ Izaija 40 Bog nam ovdje daje direktan odgovor na pitanje. Jasno nam otkriva snagu i silu koja je sve stvorila i koja sve održava. Pročitajmo još nekoliko stihova iz Pisma da budemo apsolutno sigurni u ovu činjenicu, jer ako nismo sigurni u ovu činjenicu, onda nam je svo daljnje proučavanje uzaludno. „1 Mnogo puta i na mnogo načina Bog negda progovori ocima po prorocima, 2 a u ovim posljednjim danima progovori nama po Sinu, kojega postavi baštinikom svega, po kojemu i sazda svjetove. 3 On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi riječju sile svoje…“ Hebrejima 1 „15 On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja. 16 Jer u njemu je sve stvoreno, što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo gospodstva bilo poglavarstva bilo vlasti — sve je po njemu i za njega stvoreno. 17 I on je prije svega i sve u njemu postoji (sve se u njemu održava u postojanju).“ Kološanima 1 Ovi stihovi nam otkrivaju način na koji su Otac i Sin stvarali i način na koji održavaju sve što je stvoreno. Kada je Bog rekao „Neka bude“, „On reče i postade, On zapovijedi i nastade“ (Psalam 33,9). Bog je stvarao svojom Riječju, a kada je završio stvaranje njegova Riječ je nastavila dalje da održava sve što je stvoreno. Pošto je Isus Krist bio ta Riječ preko koje je sve stvoreno (Ivan 1, 1:3), onda je Isus Krist i onaj koji sve održava. Jednostavno Isus Krist svojom riječju putem Svetog Duha koji je sveprisutan, održava svu materiju u svom postojanju. SNAGA i SILA koje se nalaze u njegovoj riječi i koje se ispoljavaju putem Kristovog Duha održavaju sve što je stvoreno. Materija od svojih najsitnijih subatomskih čestica, pa do ogromnih planeta i sustava koji postoje u svemiru, ovisi direktno o Sili Kristove riječi koja djeluje putem njegovog Svetog Duha. Sve sile koje su ljudi detektirali u prirodi i kojima su opisali održavanje materije, nisu ništa drugo nego Sila Svetog Duha kojom Krist sve nosi svojom silnom riječju (Hebrejima 1, 3). Sada kada nam je Pismo otkrilo ovu prekrasnu i suštinsku istinu, postavljamo pitanje: Da li postoji u Božjoj tvorevini bilo kakva materija, od najjednostavnije subatomske čestice do najsloženije galaksije, koja nije pod direktnom kontrolom Božjeg Duha koji ju održava u postojanju i ravnoteži sa svom ostalom materijom? Kada bi postojala takva materija, takva materija bi bila samopostojeća i samoodržavajuća, a isto tako bi bila nezavisna od bilo čega drugoga što ju okružuje. Ta materija bi tada posjedovala karakteristike Boga i bila bi sama po sebi „Bog“. Znamo da postoje razne teorije koje zastupaju ovaj koncept, a jedna od njih koja je i najzastupljenija je teorija evolucije. Mi se ovdje nećemo baviti teorijom evolucije, ali iz onoga što smo do sada naučili, jasno je da teorija evolucije nema ništa zajedničko sa biblijskim konceptom stvaranja i održavanja materije. Rezimirat ćemo ukratko prvi dio izlaganja, prije nego krenemo na drugi dio, koji je usko povezan sa ovim prvim. Naučili smo da je sva materija koju je Bog stvorio direktno ovisna o neprekidnom Božjem djelovanju na nju. Bog nam otkriva da On svojim Duhom koji djeluje preko Sina održava svu materiju u svom postojanju. Znači ne postoji ništa u Božjoj tvorevini što za svoje postojanje i održavanje ne odaje Bogu zahvalnost. Pročitajmo o ovoj prekrasnoj istini i nekoliko stihova iz Pisma: „6 Ti si Gospod, samo ti! Ti si stvorio nebesa, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima; I TI SVEMU TOME DAJEŠ ŽIVOT, I TEBI SE KLANJA SVA VOJSKA NEBESKA.“ Nehemija 9 „5 On je taj koji gore premješta, a one ni ne znaju kad ih u gnjevu svom preokreće; 6 koji potrese zemlju s njezina mjesta da joj se stupovi tresu; 7 koji zapovjedi suncu, i ono ne grane, i koji zvijezde zapečati; 8 koji je sȃm razastro nebesa i koračao po valovlju morskom; 9 koji stvori Medvjeda i Kosce, Vlašiće i južne odaje;“ Job 9 „7 On razapinje sjever nad prazninom, zemlju vješa ni o što. 8 Vode umata u svoje oblake, ali se oblak pod njima ne razdire. 9 On zastire lice prijestolja svojega rasprostiruć’ oblak svoj nad njim. 10 Opisao je kružnicu nad površjem voda kao granicu svjetlosti i tame. 11 Tresu se stupovi nebeski i zgranu se na njegov prijekor. 12 Svojom je snagom uzburkao more i svojim razborom smrskao Rahaba. 13 Svojim je Duhom uresio nebesa, njegova je ruka hitru zmiju probola. 14 To je, eto, tek dio njegovih putova, a kako tihu riječ od njega čujemo! Ali grom njegove sile tko će razumjeti?“ Job 26 „1 Nebesa kazuju slavu Božju, i svod nebeski naviješta djelo ruku njegovih. 2 Dan danu besjedu izlijeva, i noć noći spoznaju otkriva. 3 Nije to besjeda niti su to riječi, ne čuje se glasa njihova. 4 Po svoj zemlji mjera im se širi, i do nakraj svijeta riječi njihove. Na nebesima je suncu šator razapeo, 5 i ono je kao ženik što iz ložnice svoje izlazi, raduje se kao junak koji svoju trči trku. 6 Od kraja neba njemu je izlazak, i putanja mu do drugoga kraja; i ništa nije skriveno plamu njegovu.“ Psalam 19 Nakon što smo malo detaljnije proučili prvi dio stiha iz 1. Moj 2, 7 koji glasi : „I Gospod, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga…“, prelazimo na drugi dio stiha koji kaže: „…i u nosnice mu udahnu dah života; i čovjek posta duša živa.“ Kada je Bog silom svog Svetog Duha oblikovao čovjeka, u nosnice mu je udahnuo DAH života. Možemo slobodno reći da je Bog svojim Duhom pokrenuo disanje organizma kojeg je oblikovao i na taj način tijelo je počelo da obavlja sve svoje vitalne funkcije. Znamo da je disanje fiziološki proces kojim tijelo unosi zrak iz okoline kroz nos, apsorbira se kisik, izbacuje ugljik-dioksid, te se kisik dalje prenosi krvlju do stanica gdje se odvija oksidacija tvari u stanicama koja dovodi do proizvodnje energije koja služi za obavljanje svih vitalnih funkcija u organizmu. Vidjeli smo da je prilikom oblikovanja i održavanja materije neophodno djelovanje Božje sile putem Božjeg Duha. Na isti način Bog je pomoću svog Svetog Duha pokrenuo disanje u organizmu i podario čovjeku dah životni. Bog je silom Svetog Duha unio neophodnu količini kisika kroz nos u tijelo i tim činom započelo je disanje i čovjek je oživio, to jest postao je živa duša. Nakon što je Bog putem Svetog Duha podario čovjeku dah životni i pokrenuo život, da li možemo reći da je tim činom Duh Sveti završio posao što se tiče čovjekovog disanja i održavanja čovjekovog života. Ako smo na ispravan način shvatili prvi dio našeg proučavanja, odgovor na ovo pitanje nam ne predstavlja nikakav problem. Iako je na temelju dosadašnjeg proučavanja odgovor jasan, ipak ćemo potražiti biblijski odgovor i na ovo pitanje. Hebrejska riječ koja se u našem jeziku prevodi sa „dah“ je „neshamah“ i pojavljuje se 24 puta u Bibliji. Pročitat ćemo neka od mjesta gdje se spominje tako da dobijemo jasan odgovor. „4 Duh Božji me je načinio i dah Svemogućeg dao mi je život (bukv. održava me u životu).“ Job 33 „3 Jer sve dok je dah moj u meni i duh Božji u mojim nosnicama, 4 usne moje neće prozboriti nepravdu i jezik moj neće izustiti prijevaru.“ Job 27 „13 Tko je njega postavio nad zemljom i tko je njemu sav svijet položio? 14 Kad bi na to srce svoje upravio te svoj duh i dah svoj k sebi povukao, 15 sva tijela zajedno bi izginula i čovjek bi se vratio u prah.“ Job 34 „21 Tad izgibe svako tijelo što se po zemlji kreće: ptice i stoka i zvjerad i svi stvorovi što mile po zemlji i svi ljudi. 22 Od svega što bijaše na suhu, sve što u svojim nosnicama imaše dah duha života, pomrije.“ 1. Moj 7 „5 Ovako govori Bog, Gospod, koji je stvorio nebesa i razapeo ih, koji rasprostrije zemlju i što iz nje izlazi, koji daje dah pučanstvu na njoj i duh onima što po njoj hode.“ Izaija 42 Iz ovih citata vidimo da je Božji dah ili dah životni usko povezan sa djelovanjem Božjeg Duha. Također vidimo da je nemoguće da čovjek ima dah životni, ako Bog svojim Duhom nije u čovjeku i ne održava čovjeka u životu. Kao što je sama neživa materija 100% ovisna o djelovanju Božjeg Duha na nju, isto tako, a mogli bismo reći i još više, je živi čovjek ovisan o djelovanju tog istog Duha. Mogli bismo reći da je dah životni ili Božji dah djelovanje Božjeg Duha na neživu materiju koja zahvaljujući Božjoj sili postaje živo biće u skladu sa Božjom namjerom. Zanimljivo je također da Bog svojim dahom ne čini uvijek da neživa materija oživi. Pročitajmo još neke od citata koji nam govore što sve Bog čini svojim dahom putem svog Duha. „9 S juga dolazi vihor, a sa sjevera studen. 10 Od daha Božjega led nastaje i široke se vode stlačuju. 11 Vlagom natopi oblak; i rasprši oblak svjetlošću svojom. 12 I on kruži uokolo pod njegovim vodstvom, da bi učinio sve što mu zapovjedi na licu svijeta zemaljskoga.“ Job 37 „14 Zagrmje Gospod s nebesa i Svevišnji glas svoj pusti. 15 I odape strijele i rasprši ih, munje, i pomete ih. 16 Tada se korita mora pokazaše, temelji svijeta otkriše, od prijekora Gospodnjega, od izdaha daha nosnica njegovih.“ (bukv. od daha duha nosnica njegovih) 2. Sam 22 (Psalam 18, 15) Pošto nam je Pismo dalo jasan odgovor na naše pitanje, zapazimo još jedan ključan detalj koji nam se otkriva u citatima koje smo prošli. U Jobu 34, 14:15 čitamo: „Kad bi na to srce svoje upravio te SVOJ duh i dah SVOJ k sebi povukao, sva tijela zajedno bi izginula i čovjek bi se vratio u prah.“ Zaključili smo da je sva neživa materija potpuno ovisna o Božjem djelovanju na nju, a isto tako smo zaključili da su sva živa bića potpuno ovisna o djelovanju Božjeg Duha u njima. Nadahnuti pisac nam ovdje otkriva što se dešava kada Bog prestane da održava u životu živa bića, to jest kada povuče svoj dah i duh iz njih. Ona se jednostavno vraćaju u prah, jer sama po sebi nisu ništa više od praha zemaljskog. Postavljamo ovdje pitanje. Ako Bog povuče svoj Duh iz živih bića, a time automatski prestaje i disanje, što se dešava sa čovječjim duhom, gdje je taj duh ili što je taj duh? Na temelju citata koje smo do sada proučili vidjeli smo da nam se nigdje ne spominje čovječji duh kao nešto što postoji neovisno i mimo Božjeg Duha. Pismo nam jasno otkriva da u čovjeku i svim drugim živim bićima djeluje SAMO JEDAN duh, Božji Duh. Job jasno kaže da kada se povuče Božji Duh koji daje dah, da se sve vraća u prah. Pokušajmo potražiti odgovor u Pismu na ovo naše pomalo zbunjujuće pitanje. U Propovjedniku 3. glavi čitamo: „18 Ja rekoh u srcu svojemu o stanju sinova ljudskih: »Bog ih iskušava da bi i sami vidjeli da su oni poput zvijeri.« 19 Jer sudbina sinova ljudskih i sudbina zvijeri ista je sudbina: kako ginu oni, tako ginu i one; I SVI IMAJU ISTI DUH te čovjek ništa nije bolji od zvijeri — jer sve je ispraznost. 20 Svi odlaze na isto mjesto; svi postadoše od praha, i svi se u prah vraćaju. 21 Tko zna uzlazi li duh sinova čovječjih gore, i silazi li duh zvijerī dolje ka zemlji? Nadahnuti pisac nam u ovih stihovima daje zanimljiv odgovor. Uspoređujući ljude sa zvijerima on nam otkriva da i jedni i drugi imaju ISTI DUH i da se čovjek u tom smislu ne razlikuje ništa od zvijeri. Također nam potvrđuje činjenicu koju smo saznali iz prethodnih stihova, da sva živa bića umiru na isti način. Job nam otkriva da se to događa kada Božji Duh i dah napuste živo biće. Salomon nam potvrđuje tu činjenicu i dodatno nam otkriva kako čovjeka napušta čovječji duh, a zvijeri, duh zvijeri. Pošto čitamo da čovjeka i zvijeri napušta samo jedan duh, jer je isti duh u oboma, taj duh jedino može biti Božji Duh. Na temelju ovoga možemo zaključiti da čovječji duh nije ništa drugo nego prisutnost Božjeg Duha u čovjeku, a isto tako je i duh zvijeri prisutnost Božjeg Duha u zvijerima. Svjestan svih ovih činjenica Salomon postavlja pitanje: Tko zna uzlazi li duh sinova čovječjih gore, i silazi li duh zvijerī dolje ka zemlji? Naravno, odgovor na ovo pitanje zna samo Bog, jer On svojim Duhom čini sve ovo. U 1. Korinćanima 2. glavi čitamo: „9 Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube, 10 a nama Bog otkri po Duhu svojemu. Jer Duh sve proniče, čak i dubine Božje. 11 Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega koji je u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.“ Apostol Pavao u ovim stihovima govori o mudrosti Božjoj koju čovjek stiče kada je vjeran Bogu. On naglašava da se ta mudrost stiče posredstvom Božjeg Duha koji vlada u čovjeku, pa onda taj Duh u skladu sa Božjom voljom otkriva čovjeku Božje tajne. Apostol nam također otkriva kako jedino čovječji duh savršeno poznaje čovjeka, isto kao što i Božji Duh savršeno poznaje Boga. Površan čitalac izvlačeći izjave apostola iz konteksta može vrlo lako doći do pogrešne ideje, ako ne uzima u obzir ono što nam Pismo jasno otkriva o ovoj temi. Ako taj čitalac nije svjestan da je čovječji duh prebivanje Božjeg Duha u čovjeku, onda lako može doći do zaključka da je čovječji duh jedno, a Božji Duh drugo, te imamo dva duha koja su nezavisna. Pošto onda imamo dva duha od kojih SAMO čovječji zna što je u čovjeku, ispada da Božji Duh ne zna što je u čovjeku. Na temelju onoga što nam Pismo otkriva, jasno je da je ovo nebiblijska i spiritistička ideja koja nema nikakav oslonac u Božjoj Riječi. Svjestan ove činjenice do koje smo došli proučavanjem Pisma, David je nadahnut Božjim Duhom otpjevao veličanstven psalam: „1 Gospode, proničeš me i poznaješ; 2 ti znaš kada sjednem i kada ustanem, namisao moju izdaleka prozireš. 3 Moju stazu i lijeganje moje ispituješ, i svi moji putovi tebi su znani. 4 Riječ mi još nije na jeziku, kad gle, Gospode, svu je znadeš. 5 Straga i sprijeda ti me obuhvaćaš, i ruku svoju na mene stavljaš. 6 Ta spoznaja odveć mi je čudesna, previsoka je, dokučit’ je ne mogu. 7 Kamo da odem od Duha tvojega i kamo da od lica tvojega pobjegnem? 8 Ako se popnem na nebo, ti si ondje; ako si u Šeolu prostrem, evo tebe. 9 Uzmem li krila zorina, nastanim li se nakraj mora, 10 i ondje bi me ruka tvoja vodila, i držala me desnica tvoja. 11 Reknem li: »Zacijelo će me tmina zastrti i noć biti svjetlo oko mene!«, 12 ni tmina me neće od tebe zakriti, i noć će kao dan sjati; kako tmina, tako i svjetlo. 13 Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u utrobi majke moje. 14 Hvalit ću te što sam strahovito čudesno sazdan; čudesna su djela tvoja i duša moja dobro to zna. 15 Kosti moje od tebe ne bijahu skrivene dok sam stvaran u tajnosti, otkan u dubini zemlje. 16 Zametak moj već gledahu oči tvoje, i u knjizi tvojoj svi ovi udovi bijahu zapisani; dani su mi određeni dok još nijednog od njih ne bijaše. 17 Ali za mene, Bože, kako su dragocjene namisli tvoje, kako im je velik broj! 18 Da ih brojim, više ih je nego pijeska; kad se probudim, još uvijek sam s tobom.“ Psalam 139 Pogledajmo kako nam Pismo istu stvar otkriva na još jedan zadivljujuć način. „27 Duh (bukv. dah) je čovjekov svjetiljka Gospodnja (svjetlilo Gospodnje), istražuje sve dubine utrobe.“ Izreke 20 U ovim stihovima nam Salomon poistovjećuje dah ljudski koji je rezultat djelovanja Božjeg Duha u čovjeku, sa svjetiljkom Gospodnjom. U šatoru od sastanka koji je Bog zapovjedio Mojsiju da načini, a isto tako i u hramu koji je kasnije Bog zapovjedio Salomonu da sagradi, nalazio se jedan svijećnjak sa sedam krakova, a na svakom kraku su se nalazila svjetlila ili žižci. Na svijećnjaku je uvijek gorio plamen, a upaliti ga je mogao samo Prvosvećenik koji je služio u hramu. Antitip Prvosvećenika, svijećnjaka i svjetlila (žižaka) Bog nam otkriva preko ljubljenog Isusovog učenika Ivana. Njemu u viziji Bog otkriva: „12 I okrenuh se da vidim glas koji progovori sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, 13 a posred sedam svijećnjaka nekoga poput Sina Čovječjega, odjevena u haljinu što seže do nogu i opasana oko prsiju pojasom zlatnim… 17 I kad ga vidjeh, padoh do nogu njegovih kao mrtav. A on stavi desnu svoju ruku na me govoreći mi: »Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, 18 i Živi; i bijah mrtav, a evo, živ sam u vijeke vjekova, amen! I imam ključeve Podzemlja i Smrti… 20 Tajna onih sedam zvijezda što ih vidje u desnici mojoj i sedam zlatnih svijećnjaka: sedam zvijezda anđeli su sedam crkava, a sedam svijećnjaka što ih vidje sedam je crkava.“ Otkrivenje 1 „5 I od prijestolja izlaze munje i gromovi i zvukovi. I sedam ognjenih žižaka gori pred prijestoljem, to jest sedam duhova Božjih“ Otkrivenje 4 U ovim stihovima Pismo nam otkiva Isusa Krista kao Prvosvećenika (vidi još Heb 2,17 i 6,20), svijećnjak kao crkvu (zajednicu pozvanih iz svijeta), a svjetlila ili žižke kao Duha Božjeg. Uzimajući ove stihove u obzir dolazimo do zaključka da je svjetlilo koje se nalazi u svakom čovjeku, Božja prisutnost u njemu putem Duha i daha. Pročitajmo sada malo u Ivanovom evanđelju o tom svjetlilu ili svjetlosti: „1 U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog. 2 Ona u početku bijaše sa Bogom. 3 Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa što je postalo. 4 U njoj bijaše život, i ŽIVOT BIJAŠE SVJETLO ljudima. 5 I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. 6 Bȋ čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. 7 On dođe za svjedočanstvo da posvjedoči za Svjetlo, da svi uzvjeruju po njemu. 8 Ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo. 9 Bijaše Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet.“ Ivan 1 Apostol Ivan nam na početku svog evanđelja otkriva Isusa Krista. Otkriva nam da je Krist Riječ koja je bila sa Bogom prije svega stvorenog i da je putem te Riječi, odnosno kroz Isusa Krista sve stvoreno (vidi Kološanima 1, 15;17). Ivan također Krista naziva Svjetlo istinsko u kojemu se nalazi život, a taj život (Svjetlo) je upravo bio život koji je Bog podario ljudima kada ih je stvarao. Nakon pada čovjeka, Bog je ponovo ljudima podario svoj život, ali ovaj puta je to bilo zahvaljujući planu spasenja koji su aktivirali Otac i Sin. Vidjeli smo da čovjek postaje duša živa kada ga Bog oživi svojim Duhom i neprestano prebiva u čovjeku dok čovjek živi. Znači svjetlo sa kojim se svaki čovjek rađa, nije ništa drugo nego prisutnost Isusa Krista u čovjeku putem Duha Svetog. Pismo nam kaže da Otac i Sin imaju isti Duh, a to je Duh Sveti, koji se u Bibliji još naziva Božji Duh, Kristov Duh, Utješitelj itd. (vidi Rim 8,9; Iv 14,26; Iv 15,26; 1.Iv 2,1; 1.Pet 1.11). Na temelju ovih citata koje smo proučili, dolazimo do jasnog zaključka, da svaki čovjek koji dolazi na ovaj svijet ili se rađa, dolazi zahvaljujući Isusu Kristu koji je svojim Duhom neprestano prisutan u čovjeku i daje život čovjeku. Palom čovjeku je Krist to omogućio svojim dobrovoljnim pristankom da umre za čovjeka i zato je Krist „janje zaklano od postanka svijeta“ (Otk. 13,8). Svaki naš dah je dokaz Kristovog prisustva u nama, jer vidjeli smo kroz naše proučavanje, da naš dah direktno ovisi o djelovanju Božjeg ili Kristovog Duha u nama. Znajući ovu predivnu istinu apostol Pavao piše braći u Rimu: „5 Mojsije naime piše o pravednosti koja je od Zakona: Čovjek koji ih izvrši, po njima će živjeti. 6 A pravednost od vjere ovako govori: Ne reci u srcu svojemu: ‘Tko će uzaći na nebo?’ — to jest KRISTA dovesti; 7 ili: ‘Tko će sići u bezdan?’ — to jest KRISTA od mrtvih izvesti. 8 Nego što veli? Blizu tebe je RIJEČ, u ustima tvojim i u srcu tvojemu…“ Rimljanima 10 Apostol Pavao citirajući Mojsijev govor iz 5. Moj 30, 11:14, otkriva svojoj braći u Rimu jednu prekrasnu istinu. Otkriva im da Isus Krist (Riječ) nije daleko niti od jednog čovjeka. Nije potrebno da ga tražimo na nebu ili u nekom bezdanu, jer On se nalazi upravo u nama samima i u našim srcima. Gotovo sve ovo što smo do sada otkrili proučavajući razne biblijske stihove, apostol Pavao nam otkriva u ovim predivnim stihovima. Apostol svojoj braći kroz ovu istinu otkriva put spasenja i jedini mogući način za sticanje pravednosti. Otkriva da čovjek jedino može steći pravednost na način da mu je Bog podari, a primiti je može samo vjerom. Svaki čovjek vjeru posjeduje kao dar, zahvaljujući Kristovoj neprestanoj prisutnosti u čovjeku. Kao što Isus Krist održava neprestano čovjekov dah svojim Duhom, isto tako on želi neprestano da održava i našu vjeru svojim Duhom. Na taj način Krist želi da mi živimo vjerom, jer Pismo svjedoči da će pravednik samo VJEROM živjeti (Hab 2,4; Rim 1,17; Gal 3,11; 1. Tim 6,12; Heb 10,38) Dolazimo sada do točke kada netko može postaviti sljedeće pitanje. Ako je Krist zaista neprestano prisutan u svakom čovjeku i u čovjekovom srcu Svojim Duhom, kako je moguće da ljudi budu zli i ustraju u pobuni protiv Boga? Prije nego odgovorimo na ovo pitanje, proučit ćemo malo biblijski izraz „duša živa“. Citat sa kojim smo započeli naše proučavanje i koji je temelj našeg proučavanja nam kaže, da kada je Bog oblikovao čovjeka udahnuo mu je dah životni i čovjek je postao duša živa (1. Moj 2,7). Hebrejska riječ koja se koristi za dušu je „nephesh“. Ova riječ, generalno kao i sve ostale hebrejske riječi ima više značenja, a značenje je ovisno o kontekstu u kojem se nalazi. „Nephesh“ se koristi oko 750 puta u Starom Zavjetu i dolazi od korijena riječi „naphash“, što znači disati ili udisati. Prvi puta se pojavljuje u prvoj glavi Biblije (1.Moj 1,30) i opisuje sve žive stvorove koje je Bog stvorio na zemlji, a drugi puta se koristi kada opisuje čovjeka kao dušu živu (1.Moj 2,7). Na temelju ovoga je jasno da izraz „duša živa“ predstavlja svako živo biće kojemu je Bog podario život, a također je taj izraz vezan za osobine koje posjeduje neko živo biće. Kada govorimo o čovjeku kao živom biću psalmista izjavljuje: „4 Što je čovjek da ga se spominješ, i sin čovječji da ga pohađaš? 5 Ta učini ga malo manjim od anđelā, slavom i čašću njega okruni. 6 Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, sve podloži pod noge njegove: 7 sva stada i volove, i životinje poljske k tome, 8 ptice nebeske i ribe morske, što god prolazi morskim stazama.“ Psalam 8 Na temelju ovoga vidimo da je čovjek kao živo biće, u poretku živih stvorenja bio niži od anđela, ali višlji od svih živih stvorova, jer mu je Bog dao vlast da gospodari nad svim živim stvorovima na zemlji. Tu je i još jedna jako bitna stvar koja čovjeka razlikuje od životinja, a o tome čitamo u sljedećim stihovima: „26 I reče Bog: »Načinimo čovjeka na SVOJU SLIKU, nama slična, da bude gospodar ribama morskim i pticama nebeskim i stoci i svoj zemlji i svim gmazovima što gmižu po zemlji.« 27 I stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.“ 1.Mojsijeva 1 Kada govorimo o stvaranju na sliku Božju, jedna od glavnih karakteristika takvog bića je slobodna volja. Anđeli su također bića sa slobodnom voljom. Životinje i svi drugi živi stvorovi koji se kreću po zemlji nemaju slobodnu volju, već se ponašaju u skladu sa djelovanjem Božjeg Duha u njima. Također na ponašanje životinja može utjecati i čovjek, jer su one stvorene na način da čovjek nad njima gospodari. Da bi čovjek bio slobodno biće i imao mogućnost odlučivanja, Bog je morao u čovjeku ili u „duši živoj“ ostaviti „jedan dio“ nad kojim čak i sam Bog ne smije prisilno gospodariti. Taj „dio“ u živoj duši Biblija naziva „srce“. Ovdje se naravno ne radi o fizičkom čovjekovom srcu, nego Biblija koristi taj izraz kako bi opisala gdje se nalazi centar „žive duše“. Iskustveno znamo da se taj centar nalazi u predjelu prsnog koša, jer u tom predjelu čovjek osjeća sve emocije. Pošto se u tom predjelu nalazi i naše fizičko srce, Biblija koristi tu metaforu da opiše „najdublje odaje“ žive duše. Pročitajmo nekoliko stihova iz Pisma vezano za naše „srce“: „35 Dobar čovjek iz dobre riznice srca iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice iznosi zlo.“ Matej 12 „18 A što iz usta izlazi, izvire iz srca, i to onečišćuje čovjeka. 19 Jer iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule.“ Matej 15 Ovi stihovi nam otkrivaju da je srce izvor svih čovjekovih misli. Zatim vidimo da srce može biti izvor dobrih ili zlih misli i da sve ono što govorimo izvire iz srca. Proučavanjem ljudskog tijela možemo doći do zaključka da se čovjekov centar za volju nalazi u mozgu. Također znamo da se u našem mozgu obrađuju naše misli za koje nam Pismo kaže da izviru iz srca. Ovaj centar za obradu naših misli možemo slobodno nazvati i ljudski um. Um i srce u čovjeku su usko povezani i čine zajedno jednu zavisnu cjelinu. Mogli bi reći da je srce mjesto gdje izviru naše misli, a također i mjesto gdje se nalazi naša savjest, dok um služi za donošenje odluka i obradu misli koje nastaju u srcu. Djelovanje uma je direktno ovisno o stanju našeg srca. Neki vjeruju da um i srce predstavljaju jedno te isto, ali na temelju pisma se to ne može zaključiti. Evo i nekih stihova koji prave jasnu razliku između tih pojmova: „37 A Isus mu reče: »Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim.“ Matej 22 „17 Ovo dakle govorim i svjedočim u Gospodinu: ne živite više kao što i ostali pogani žive — u ispraznosti pameti svoje: 18 zamračena uma, otuđeni od života Božjega zbog neznanja što je u njima, zbog otvrdlosti srca njihova.“ Efežanima 4 „ 10 Jer ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim nakon onih dana — govori Gospod: Zakone ću svoje staviti u pamet njihovu (bukv. um njihov) i upisati ih u srca njihova. I bit ću Bog njihov, a oni će biti puk moj.“ Hebrejima 8 Sada ćemo citirati nekoliko citata koji će nam otkriti na koji način iz našeg srca izviru dobre stvari, a na koji način loše. „9 Jer ako ustima svojim ispovijediš Gospodina Isusa i srcem svojim uzvjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. 10 Jer srcem se vjeruje na pravednost, a ustima se ispovijeda na spasenje.“ Rimljanima 10 „1 Opravdani dakle vjerom, imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu, 2 po kome u vjeri i imamo pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. 3 I ne samo to, nego se dičimo i nevoljama, znajući da nevolja rađa postojanost, 4 a postojanost prokušanost, a prokušanost nadu. 5 A nada ne postiđuje, jer je ljubav Božja izlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan.“ Rimljanima 5 Ovi citati nam otkrivaju da je jedini način da činimo dobra i pravedna djela taj, da budemo opravdani vjerom. Ranije smo napomenuli da se svaki čovjek rađa sa mjerom Kristove vjere pomoću koje može biti savršeno pravedan. Tu vjeru čovjek posjeduje kao dar zahvaljujući Kristovoj prisutnosti u čovjekovom srcu. Bog je svakome putem Krista omogućio da koristi ovaj dar, ali čovjek kao biće sa slobodnom voljom, ne mora to koristiti ako ne želi. Sada ćemo pročitati nekoliko citata koji nam opisuju što se dešava kada čovjek odbija živjeti Kristovom vjerom. „16 Ta ne stidim se evanđelja Kristova, jer ono je sila Božja na spasenje svakomu koji vjeruje — i Židovu, najprije, i Grku. 17 Jer se pravednost Božja u njemu otkriva iz vjere u vjeru, kao što je pisano: A pravednik će od vjere živjeti. 18 Otkriva se naime s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. 19 Jer što se o Bogu može znati, očito im je; ta Bog im očitova. 20 Jer ono nevidljivo njegovo, njegova vječna i sila i božanstvo, umom se razabire u djelima od stvaranja svijeta, tako da nemaju isprike. 21 Jer premda upoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego postadoše isprazni u svojim umovanjima te se pomrači nerazumno srce njihovo. 22 Praveći se da su mudri, postadoše ludi 23 i zamijeniše slavu neraspadljivoga Boga obličjem, likom raspadljivoga čovjeka, i ptica i četveronožaca i gmazova. 24 Zato ih Bog u požudama srca njihovih i predade nečistoći da obeščašćuju svoja tijela među sobom, 25 njih što su istinu Božju zamijenili lažju te štovali i služili stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen uvijeke. Amen. 26 Zbog toga ih Bog predade sramotnim strastima; jer i žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim, 27 a tako se i muškarci, napustivši naravno općenje sa ženom, raspališe u pohotama svojim jedni za drugima te muškarci s muškarcima čine bestidnost i sami na sebi primaju zasluženu plaću za svoju nastranost. 28 I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu da čine što ne dolikuje, 29 puni svake nepravde, bludnosti, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlobnosti; došaptavači, 30 ogovarači, bogomrsci, nasilnici, oholice, hvalisavci, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, 31 nerazumni, nepouzdani, bešćutni, nepomirljivi, nemilosrdni. Rimljanima 1 „3 Vjerom doznajemo da su svjetovi pripravljeni riječju Božjom, tako da ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.“ Hebrejima 11 Apostol nam u prvoj glavi Rimljana opisuje stanje ljudi koji su odbili vjerom da upoznaju Boga koji im se otkrivao preko savjesti u djelima koja je stvorio. Posljedice nevjerstva su bile strašne i učinile su da se čovječje srce i um potpuno pomrače, te dovedu do ispoljavanja svih mogućih zlih djela. Pročitajmo sada prekrasne stihove iz poslanice Efežanima koji nam otkrivaju put kojim Bog želi da hodimo: „4 Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas uzljubi, 5 i nas, koji bijasmo mrtvi u prijestupima, oživi s Kristom (milošću ste spašeni!) 6 i s njim nas podiže i posjede na nebesima u Kristu Isusu, 7 da u vjekovima koji nadolaze pokaže preobilno bogatstvo milosti svoje dobrotom prema nama u Kristu Isusu. 8 Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to nije od vas, Božji je to dar! 9 Ne po djelima, da se ne bi tko pohvalio. 10 Jer njegova smo tvorevina, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja unaprijed pripravi Bog da u njima hodimo.“ Efežanima 2 „14 Stoga prigibam svoja koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista, 15 od koga se imenuje svako očinstvo u nebesima i na zemlji, 16 neka vam dadne, prema bogatstvu slave svoje, ojačati se u sili po Duhu njegovu za nutarnjega čovjeka, 17 DA VJEROM KRIST PREBIVA U SRCIMA VAŠIM; u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni, 18 da mognete shvatiti sa svima svetima što je širina i duljina i dubina i visina 19 te upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, kako biste se ispunili do sve punine Božje.“ Efežanima 3 Ovdje sada dolazimo do ključne stvari i odgovora na ono naše postavljeno pitanje. Pitanje je glasilo; Zašto su ljudi zli ako nam Pismo otkriva da Krist neprestano prebiva u nama i našim srcima svojim Duhom. Odgovor je zato što ne prebiva VJEROM. Ogromna je razlika kada Krist samo prebiva u našim srcima i kada prebiva vjerom. Kada prebiva vjerom onda mu čovjek dozvoljava svojom voljom da bude Gospodar njegovog srca. Kada Krist zagospodari našim srcem, rezultat toga je i primanje Kristovog uma i svih blagoslova koji se nalaze u Kristu. Tada Bog upisuje svoj zakon u ljudska srca, a čovjekov um razmišlja samo kako da učini ono što je po volji Božjoj i ugodi Bogu. Kada Krist ne prebiva vjerom u našim srcima, onda On može samo da djeluje preko naše savjesti kako bi nas priveo ka pokajanju i predanju. Ukoliko neprestano odbijamo njegov poziv, naša savjest sve više otupljuje, a srce sve više otvrdnjava. Stoga apostol Pavao upozorava svoju braću u Efezu: „17 Ovo dakle govorim i svjedočim u Gospodinu: ne živite više kao što i ostali pogani žive — u ispraznosti pameti svoje: 18 zamračena uma, otuđeni od života Božjega zbog neznanja što je u njima, zbog otvrdlosti srca njihova. 19 Oni otupješe i sami sebe predadoše razvratnosti da bi u pohlepi činili svaku nečistoću. 20 No vi tako ne naučiste Krista: 21 ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni, kako je istina u Isusu, 22 odložiti vam je po prijašnjem ponašanju staroga čovjeka, iskvarena zavodljivim požudama, 23 a obnavljati se duhom svojega uma 24 i odjenuti novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“ Efežanima 4 Čitajući Pismo na mnogim mjestima nailazimo na izraze gdje se kaže „duh se spustio na čovjeka“ ili „duh se povukao sa čovjeka“. Ako zanemarimo sve ovo što smo do sada saznali kroz proučavanje, mogli bismo zaključiti da se duh često spušta i povlači od čovjeka. Pošto znamo da je duh neprestano prisutan održavajući čovjekovo fizičko obličje i njegov život, ova ideja nema nikakvog temelja sa aspekta Pisma. Pismo nam jasno kaže da kompletno povlačenje duha iz živog bića znači trenutnu smrt (Job 34, 14:15). O čemu se onda ovdje radi. Ako smo ispravno shvatili djelovanje Božjeg Duha na ljudska srca, onda nam je lako dati odgovor na ovo pitanje. Radi se jednostavno o djelovanju Božjeg Duha u ljudskim srcima. Kada je čovjek vjeran i dopušta Bogu da vlada u njegovom srcu, tada Bog svojim Duhom preuzima upravu nad kompletnim čovjekom. Kada je čovjek nevjeran, Bogu jednostavno nije dozvoljeno da preuzme vlast nad čovjekovim srcem i tada se čovjekovo srce, a i sam čovjek nalazi u stanju pobune protiv Boga. Kada se čovjek nalazi u ovom stanju, on jednostavno zloupotrebljava Božji Duh koji ga održava i koji mu daje život, a to nije ništa drugo nego duh pobune protiv Boga. Kada govorimo o ovom stanju u koje čovjek može doći svojom slobodnom voljom, jako je bitno da se dotaknemo glavnog uzroka pobune u Božjoj tvorevini. Prvo biće koje se pobunilo u Božjoj tvorevini zvalo se Lucifer (Izaija 14,12:14). Lucifer je bio najmoćniji anđeo kojeg je Bog stvorio. O njegovom statusu i padu možemo čitati u Ezekielu 28, 11:19. Taj anđeo je svojom pobunom na prevaru pridobio trećinu nebeskih anđela koji su pošli za njim (Otk 12, 3:4), a Biblija ga još naziva Sotona, Đavao, stara Zmija ili Zmaj (Otk 12,9). Upravo ovaj pobunjeni anđeo je uspio prevarom navesti prve ljude, Adama i Evu da postanu nevjerni Bogu (1, Moj 3). Pošto je Sotona bio prvo biće u kojem se pojavio duh pobune, on je taj pobunjenički duh uspio uspostaviti i kod prvih ljudi, a tako i na sve ljude koji su kasnije reprodukcijom nastali od Adama i Eve. Sotona je znači bio prvo biće koje je počelo da zloupotrebljava Božji Duh koji ga je stvorio i koji ga održava u životu i zato se to stanje pobune u sotoninom srcu naziva Sotonski duh. Biblija nam također otkriva da su anđeli kao bića stvoreni na jednom malo višem nivou u odnosu na čovjeka, pa je samim time njihovo fizičko i duhovno stanje na malo višem nivou (Ps 8, 4:9). Iz Pisma također vidimo da anđeli imaju sposobnost da utječu na psihofizičko stanje ljudi, a moguće je čak i da u određenim situacijama preuzmu apsolutnu kontrolu nad čovjekovim tijelom i umom. Pošto je Sotona naveo čovjeka na grijeh, a grijeh je aktivirao stanje pobune u ljudskom srcu, čovjekova priroda je postala zla i u neprijateljstvu prema Bogu (Rim 8,7). Sotona je svojim činom smatrao da ima apsolutnu kontrolu nad čovjekom, te je učinio čovjeka svojim podanikom. Pala priroda koja se nalazi u ljudskom tijelu je postala otvoreni kanal preko koje je Arhiobmanjivač mogao imati apsolutnu kontrolu nad ljudskim srcima, te neprestano zlorabeći Božji Duh, održavati stanje ljudskog srca u pobuni protiv Boga. Aktivacijom plana spasenja, Otac i Sin su postavili neprijateljstvo prema Sotoni u ljudska srca, a to neprijateljstvo je omogućilo čovjeku da se vjerom odupre Arhiobmanjivaču i omogući Bogu da ponovo uspostavi svoju vlast u utvrdi žive duše, ljudskom srcu. Ovo neprijateljstvo prema Sotoni je kao što smo vidjeli iz našeg proučavanja, Kristova neprestana prisutnost u ljudskim srcima. Nakon čovjekovog pada Bog je objavio Zmiji: „15 I neprijateljstvo zamećem između tebe i žene, i između tvojega sjemena i njezina sjemena: on će ti potirati glavu, a ti ćeš mu potirati petu.«“ 1. Moj 3 „13 A sada, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu krvlju Kristovom. 14 Jer on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno i pregradu razdvojnicu sruši, 15 ukinuvši neprijateljstvo tijelom svojim — zakon zapovijedī s odredbama — da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice stvori jednoga novoga čovjeka 16 te obojicu u jednome tijelu kroz križ izmiri s Bogom, ubivši u sebi neprijateljstvo. 17 Dođe i evanđeljem navijesti mir vama daleko i onima blizu, 18 jer po njemu jedni i drugi imamo pristup k Ocu u JEDNOME Duhu. 19 Tako dakle više niste tuđinci i pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji, 20 nadograđeni na temelju apostolā i prorokā, a ugaonik je sam Isus Krist. 21 U njemu je sva građevina sastavljena i raste u hram svet u Gospodinu, 22 u njemu ste i vi sazidani za prebivalište Božje putem Duha.“ Efežanima 2 Ovi prekrasni citati nam otkrivaju našeg Spasitelja Isusa Krista koji se spustio do najniže točke čovjekovog jada, kako bi ukinuo neprijateljstvo koje je Sotona postavio u čovjekovo srce. Krist nije samo ukinuo neprijateljstvo koje je čovjeka udaljavalo od Boga, nego je ukinuo i neprijateljstvo među ljudima koje je bilo plod Sotoninog neprijateljstva u srcu i na taj način je omogućio svima, da vjerom pomoću jednog Duha, Kristovog Duha postanu Božje prebivalište na slavu Bogu. Krist je omogućio svim palim ljudima da postanu sugrađani svetima i UKUĆANI BOŽJI. M. T.  U prethodnom članku smo na temelju Pisma razmatrali tko je Isus Krist. Vidjeli smo da nam ga Pismo otkriva kao JEDINOROĐENOG Sina Božjeg. Ta činjenica nam govori da je On jedinstveno Biće u Božjoj tvorevini, to jest, on je jedino Biće takve vrste, pošto je jedini koji je doslovno rođen od Boga. Kao jedinstveno Biće koje je rođeno od Boga, on je u svojoj suštini stvarni i istiniti Bog. U nastavku našeg proučavanja, pokušat ćemo na temelju Pisma dodatno produbiti našu spoznaju o Isusu Kristu, koji nam se kroz Pismo jasno otkriva kao Bog. Proučavanje ćemo započeti jednim zanimljivim razgovorom vođenim između Isusa i farizeja:
„U ono vrijeme prolazio je Isus na Šabat kroz usjeve; a njegovi učenici ogladnješe te počeše trgati klasje i jesti. A farizeji mu, vidjevši to, rekoše: „Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti na Šabat.“ Ali on im reče: „Niste li pročitali što učini David kad ogladnje on i oni koji bijahu s njim? Kako uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove, koje ne bijaše dopušteno jesti ni njemu ni onima s njim, nego samo svećenicima? Ili niste pročitali u Zakonu da na Šabat svećenici u Hramu oskvrnjuju Šabat, a bez krivnje su? A kažem vam: OVDJE JE JEDAN VEĆI OD HRAMA. Da ste pak znali što znači ono: Milosrđe hoću, a ne žrtvu, ne biste osudili ove nedužne. TA SIN ČOVJEČJI GOSPODAR JE I ŠABATA.““ (Matej 12,1:8) Kao što vidimo iz ovih stihova, razgovor je bio vezan za kršenja Šabata. Farizeji su optužili Isusa i njegove učenike da na Šabat čine ono što nije dopušteno po Zakonu, koji je Bog dao preko Mojsija. Bog je na Sinaju preko Mojsija objavio svom narodu deset Božjih zapovijedi, a jedna od njih je bila vezana za Šabat. Ta zapovijed je glasila: „Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao, a sedmoga dana je Šabat posvećen Gospodu, Bogu tvojemu. Nikakva posla tada nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni stoka tvoja, ni došljak koji se nađe unutar tvojih dveri. Jer je u šest dana Gospod stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njemu, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospod blagoslovio dan Šabatni i posvetio ga.“ (Izlazak 20, 9:11) Na temelju ove Božje izjave farizeji su vjerovali da je kršenje Šabata ako se čovjek nađe u potrebi, u ovom slučaju ogladni, te pribavi sebi hranu na Šabat kako bi se okrijepio. Isus im je kroz Davidov primjer, koji se našao u nezgodnoj situaciji bježeći od Šaula, pokušao objasniti da kršenje Šabata nije to što oni misle. David je bježeći od Šaula ušao u Božji dom, te zatražio od svećenika da mu dadne svete kruhove koji su se prinosili pred Gospodom, kako bi okrijepio sebe i svoje ljude. Kruhovi koji su se prinosili pred Gospodom, bili su uz hram i hramsku službu nešto najsvetije, te ih u pravilu nitko nije smio jesti, osim svećenika koji su služili u hramu. U ovoj nezgodnoj situaciji, Bog je dopustio Davidu i njegovim pratiteljima da na Šabat uzmu i jedu svete kruhove. Jedini uvjet je bio taj što su morali biti čisti i neokaljani. Na kraju svog razgovora sa farizejima Isus je izjavio da je On „veći od Hrama“ i da je „gospodar Šabata“. Ovo su bile nevjerojatno teške izjave u očima farizeja, te su oni na njih gledali kao na čisto bogohuljenje. Išli su toliko daleko da su smišljali plan kako da Isusu oduzmu život, jer su nedvosmisleno shvatili da On sebi pripisuje božanske osobine. Ono što ih je tada sprečavalo, bio je strah od naroda koji je hrlio za Isusom. Netko bi mogao reći da je cilj ovog Isusovog govora bio da uzvisi sebe ili da omalovaži sugovornike, ali ne, Isusova jedina želja je bila da pomogne ovim zabludjelim ljudima. Oni su nažalost bili u teškoj zabludi po pitanju držanja Šabata, a također i po pitanju držanja svih ostalih Božjih zapovjedi, te su zbog toga imali iskrivljenu predstavu o Bogu i Božjem karakteru. Isus im je svojim riječima samo htio dati do znanja da njihove tvrdnje nemaju nikakve veze sa pravim vršenjem Božje volje, a isto tako im je htio otkriti i Onoga koji je radi njih došao na ovaj svijet da položi svoj život „kao otkupninu za mnoge“ (Matej 20,28). Htio je da u njemu prepoznaju svog obećanog Mesiju, onoga koji će ih izbaviti i spasiti od ropstva u kojem su se nalazili. Izjavom „ovdje je jedan veći od Hrama“, Isus im je jasno dao do znanja da je On onaj koji ima vlast nad Hramom, a na koji način ima vlast otkriva nam apostol Pavao kada kaže: „Stoga, braćo sveta, dionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velesvećenika našega ispovijedanja, Krista Isusa, koji je bio vjeran Onomu koji ga postavi, kao što je i Mojsije bio u svemu domu njegovu. TAJ je naime od Mojsija toliko veće slave dostojan koliko veću čast od same kuće ima onaj koji ju je SAGRADIO. Jer svaku kuću netko gradi; a onaj tko je SVE sagradio jest BOG. I Mojsije, istina, bijaše vjeran u svoj kući njegovoj kao sluga, za svjedočanstvo onome što se imalo govoriti, ali je Krist, kao Sin, nad kućom svojom. Njegova smo kuća mi ako smjelost i ponos nade do kraja čvrsto zadržimo. (Hebrejima 3, 1:6) Apostol nam ovdje jasno otkriva da je Isus Krist vlasnik nad kućom (hramom) u kojem je Mojsije služio, jer je upravo On kao Bog sagradio taj Hram. Pavao također pravi poveznicu između zemaljskog Hrama kojeg je sagradio Bog i svih ljudi koje je stvorio Bog, te nam otkriva jedno od dubljih značenja zemaljskog Hrama. „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko hram Božji upropašćuje, toga će upropastiti Bog. Jer je svet hram Božji, a to ste vi. (1. Korinćanima 3, 16:17) „Ili ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga u vama, kojega imate od Boga te niste svoji? Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga svojim tijelom i svojim duhom, koji su Božji. (1. Korinćanima 6, 19:20) Sada nećemo ulaziti u dublje proučavanje teme vezane za svrhu postojanja zemaljskog Hrama i svega vezanog za taj Hram, ali ono što jasno vidimo iz ovih stihova, jest to da je Isus Krist onaj koji je sagradio Hram i kao takav je zakoniti vlasnik tog Hrama. Isto vrijedi i kada govorimo o ljudima kao “hramovima Duha Svetog”. Iz svega ovoga nam se nameće jedna nedvosmislena činjenica, a ta činjenica nam otkriva da je Isus Krist naš STVORITELJ. Kada govorimo o Bogu, jedna od glavnih Božanskih osobina jest stvaranje. Ova osobina pripada samo Bogu, jer jedino Bog ima sposobnost da stvara nešto iz ničega. Ljudi kao stvorena bića imaju sposobnost samo da oblikuju materiju, a to u suštini nije stvaranje, iako mi vrlo često volimo koristiti termin „stvaranje“, kada govorimo o čovjeku koji je nešto načinio iz već postojeće materije. Pošto nam Pismo jasno otkriva da je Krist Bog, onda i jedna od njegovih glavnih osobina mora biti da je on Stvoritelj. Proučimo sada malo detaljnije ovu temu. Na početku svog evanđelja apostol Ivan nam kaže za Riječ (Krista) da, „SVE po njoj postade i bez nje ne postade ništa što je postalo.“ (Ivan 1,3) Pavao također svoju poslanicu Hebrejima započinje na sličan način i kaže: „Mnogo puta i na mnogo načina Bog negda progovori ocima po prorocima, a u ovim posljednjim danima progovori nama po Sinu, kojega postavi baštinikom svega, PO KOJEMU I SAZDA SVJETOVE. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova TE SVE NOSI RIJEČJU SILE SVOJE…“ Hebrejima 1, 1:3 A u nastavku u 9. stihu Bog Otac kaže za Sina: „I: Ti u početku, Gospodine, zemlju utemelji, i nebesa su djela ruku tvojih.“ Iz ovih stihova vidimo da pored toga što je Bog Otac preko Sina sve stvorio, Sin također i sve održava (nosi) u svom postojanju, svojom silnom riječju. Istu činjenicu apostol Pavao opisuje još snažnijim riječima obraćajući se Kološanima: „On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja. JER U NJEMU JE SVE STVORENO, što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo gospodstva bilo poglavarstva bilo vlasti — SVE JE PO NJEMU I ZA NJEGA STVORENO. I on je prije svega i SVE U NJEMU POSTOJI.“ Kološanima 1, 15:17 Ove predivne stihove trebalo bi pažljivo proučavati i često o njima razmišljati. U cijelom svemiru ne postoji ništa što Krist nije stvorio. On je stvorio sve što postoji na Nebu i na Zemlji. On je stvorio i vidljivo i nevidljivo. Svi prijestoli i gospodstva, sve vlasti i sile na nebu i na zemlji zahvaljuju Njemu za svoje postojanje, a pošto je On prije svega i Stvoritelj svega, onda sve postoji kroz njega i kroz njega se sve održava u svom postojanju. U vezi sa ovime neophodno je da navedemo i prekrasne stihove iz knjige proroka Izaije: „Zar ne znate? Zar niste čuli? Nije li vam od iskona objavljeno? Niste li razumjeli od utemeljenja zemlje? To je Onaj koji stoluje nad krugom zemaljskim, čiji su pak stanovnici poput skakavaca; kao zastor je razastro nebesa i kao šator ih za stan razapeo… S kime ćete me dakle usporediti i tko mi je ravan?« veli SVETI. Podignite uvis oči svoje i razvidite: TKO JE TO STVORIO? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, on ih sve zove po imenu. Zbog velike snage njegove i jakosti sile njegove, nijedno ne izosta.“ Izaija 40, 21:22; 25:26 Na pitanje tko je SVETI koji je sve stvorio, pisac nam odgovara u istom poglavlju u ranijim stihovima: „Glas vapijućega u pustinji: »Pripravite put Gospodu, poravnite u pustari utrenik Bogu našemu…Gle, Gospodin Gospod doći će u snazi i njegova će mišica vladati za nj. Evo s njim nagrade njegove, a pred njim djela njegova. Kao PASTIR napasat će stado svoje; mišicom svojom skupit će jaganjce i nosit će ih u naručju svojemu, a dojilice voditi polako.“ Izaija 1, 3;10:11 A Pastir nam se razotkriva u ovim stihovima: „Ja sam PASTIR dobri i poznajem svoje i moji poznaju mene. Kao što mene poznaje Otac, i ja poznajem Oca; i život svoj polažem za ovce.“ Ivan 10, 14:15 Prolazeći kroz ove stihove zaista je fascinantno koliko toga sadrže samo dvije jednostavne Isusove tvrdnje upućene farizejima. Pošto je tema zaista neiscrpna, na kraju našeg proučavanja, posvetit ćemo još malo pažnje Isusovoj izjavi da je On gospodar Šabata. O Šabatu čitamo: „Jer je u šest dana Gospod stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njemu, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospod blagoslovio dan Šabatni i posvetio ga.“ (2. Mojsijeva 20, 11) „A sedmoga dana dovrši Bog djelo svoje što ga učini. I počinu u sedmi dan od svega djela svojega što ga učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svega djela svojega što ga stvori i učini Bog.“ 1. Moj 1, 2:3 Ovdje vidimo da je Onaj koji je stvorio nebo i zemlju za čovjeka, također stvorio i Šabat za njega. Iz ranijih stihova vidjeli smo da su Otac i Sin sudjelovali u procesu stvaranja. Otac je stvarao zajedno sa Sinom na način da je sve stvoreno preko Sina i za Sina (Hebrejima 1, 1:3, Kološanima 1, 15:17). Također smo vidjeli da je Stvaralačka sila prepoznatljivo obilježje Božanstva. Gospodnji duh, kroz proroka Jeremiju, opisuje ispraznost idola i onda nastavlja: „A Gospod je pravi Bog, on je Bog živi i kralj vječni. Od njegova gnjeva zemlja se trese, i narodi ne mogu podnijeti srdžbu njegovu. Ovako im recite: »Bogovi koji nisu stvorili nebesa i zemlju nestat će sa zemlje i ispod ovih nebesa.« SILOM svojom on stvori zemlju, MUDROŠĆU svojom utemelji svijet i razborom svojim razape nebesa.“ (Jeremija 10,10-12) Zemlja je bila načinjena njegovom silom i utvrđena njegovom mudrošću. A Krist je „Božja sila i Božja mudrost“ (1. Korinćanima 1,24). Dakle, ovdje ponovo nalazimo Krista neodvojivo povezanog sa stvaranjem, kao Stvoritelja. Samo dok priznajemo i obožavamo Krista kao Stvoritelja, priznajemo i njegovo Božanstvo. Pošto je Bog šest dana stvarao, a počinuo od svoga posla u sedmi dan (Šabat), Šabat predstavlja uspomenu na stvaranje. Zato je Bog rekao svom narodu kada mu je otkrivao svoju volju na Sinaju: „SPOMENI se Šabata, da ga držiš svetim. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao, a sedmoga je dana Šabat posvećen Gospodu, Bogu tvojemu. Nikakva posla tada nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni stoka tvoja, ni došljak koji se nađe unutar tvojih dveri. Jer je u šest dana Gospod stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njemu, a SEDMOGA JE DANA POČINUO. Stoga je Gospod blagoslovio dan Šabatni i posvetio ga.“ (2. Mojsijeva 20, 8:11) Pored toga što je Isus dopustio svojim učenicima da sebi pribave hranu na Šabat, imamo također i puno primjera gdje je Isus činio čuda liječeći ljude na Šabat. Farizeji su Kristu sva ova djela pripisivali kao kršenje zakona ili božje volje. Kada promatramo sva ta čuda koja je Isus činio na Šabat, možemo lako doći do zaključka da možda nije uvijek bilo nužno da Isus baš tada učini to djelo, jer u nekim situacija zaista nije bila nužna potreba. Postavlja se pitanje koji je bio cilj u svemu tome? Odgovor je jednostavan. Prvo odmah možemo odbaciti pretpostavku da je Isus djelovao u duhu razmetanja, da pokaže svoje nepoštovanje prema farizejima ili da bi nepotrebno izazvao njihovu mržnju prema sebi. Ta djela su bila učinjena sa istim ciljem sa kojim su i zapisana, „A ovi su zapisani da UZVJERUJETE: Isus je Krist, Sin Božji, te da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ (Ivan 20,31). Isus ova djela nije učinio niti iz nepoštovanja prema Šabatu, jer je On držao sve zapovijedi. Neki imaju pogrešnu ideju da ih je Isus učinio da pokaže da se Šabat može PREKRŠITI u slučaju potrebe. Ali Isus nije prekršio Šabat, iako su Ga Židovi lažno optuživali da je to činio. NIKADA ne postoji potreba da se prekrši Šabat, ali je zato sam Isus rekao, „Tako, dopušteno je Šabatom činiti dobro.“ (Matej 12,12). Iz ovoga vidimo da je Isus, umjesto da krši Šabat, kao što zaslijepljeni farizeji pretpostavljaju, pokazivao njegovo istinsko značenje. Istina, On je radio na Šabat, ali kako? Radio je SVOJOM RIJEČJU. Još od stvaranja svijeta, kada su nebesa i Zemlja bili završeni, i sva njihova vojska, a „Bog se odmorio u sedmi dan od svih svojih djela“ (1. Mojsijeva 2,2), On je i dalje nastavio raditi svojom silnom Riječju, koja održava sve stvari. Bog je dao Šabat da bismo znali da je On Bog koji nas posvećuje (Ezekiel 20,12). Tako je, čineći ta djela na Šabat, Isus pokazivao da Šabat postoji da oslobodi čovjeka od ropstva, a ne da mu bude ropstvo. Šabat slavi uspomenu na stvaralačku silu, kojom su svi koji vjeruju učinjeni novim stvorenjima u Kristu. Jer „mi koji verujemo, mi ulazimo u počinak (odmor)“ (Hebrejima 4,3). Bog se odmorio kada je završio svoje djelo. On se odmorio na svojoj silnoj Riječi. Tako mi nalazimo odmor kroz djelo, ne naše djelo, već Božje djelo. „Ovo je Božje djelo: da vjerujete u onoga koga je on poslao“ (Ivan 6,29). A vjerovanje nam, kao što vidimo, daje odmor. Božje djelo nam daje odmor od grijeha, jer mi pobjeđujemo djelom Njegovih ruku (Psalam 92,4). Dakle, ovim djelima Krist nas uči da je Šabat, kao kruna evanđelja, upravo dan koji su Hebreji držali kao Šabat, ali koji nisu držali u skladu sa Božjom voljom. Kada se drži onako kako nam ga je Bog dao, on nam omogućava da vidimo Krista i kao Otkupitelja i kao Stvoritelja. Kao Otkupitelja, zato što je Stvoritelj. Gospodnji Šabat, kao uspomena na stvaranje, podsjeća nas na Božju silu da spasi svakoga koji vjeruje. Ona nam otkriva, kao što ništa drugo ne može otkriti, Krista koji je pomazan Svetim Duhom, „da propovijeda evanđelje siromašnima“, „da iscijeli one slomljenog srca, da propovijeda oslobođenje zarobljenima i povrati vid slijepima, da pusti na slobodu one koji su potlačeni, da oglasi godinu Gospodnjeg prihvaćanja“ (Luka 4,18:19 ). M. T.  U predhodna dva članka dotakli smo se ukratko osnovnih stvari vezanih za dobru vijest ili evanđelje. Ustvrdili smo da ta poruka dolazi od Boga zahvaljujući Isusu Kristu, jer “jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist” (1. Timoteju 2,5), “Božja sila i Božja mudrost” (1. Korinćanima 1,24). Glavna stvar koja nam se nameće u ovim stihovima jest, kako da promatramo Krista. Svjedoci smo toga da ljudi promatraju Krista na razne načine, ali ono što nas zanima, je način na koji nam ga otkriva Božja riječ, jer “riječ Gospodnja ostaje dovijeka, a ta riječ jest evanđelje” (1. Petrova 1,25). Vjerom u Božju riječ i gajenjem iste u srcu, svakom čovjeku je omogućen vječni život, “a ovo je vječni život: da POZNAJU tebe, jedinog istinskog Boga i onoga koga si poslao – Isusa Krista” (Ivan 17,3). Imati pravilnu predstavu i spoznaju o Bogu i Isusu Kristu, te ih promatrati vjerom na pravi način, je suština našeg spasenja i stoga ćemo sljedećih nekoliko članaka posvetiti ovoj temi.
Proučavanje ove teme ćemo započet stihovima koji su velikoj većini vrlo dobro poznati iz 1. poglavlja Ivanovog evanđelja: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše sa Bogom. Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa što je postalo. U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima.“ (Ivan 1,1:4) Nekoliko stihova dalje pisac nam još detaljnije otkriva tko je ta Riječ: „Riječ tijelom postade, i nastani se među nama. I vidjesmo slavu njegovu, slavu kao JEDINOROĐENA od Oca, puna milosti i istine.“ (Ivan 1,1:14) Gotovo svi ćemo se složiti da Ivan u ovim stihovima govori o Isusu Kristu kojeg oslovljava sa Riječ. Pismo nam otkriva da je ta Riječ u početku stvaranja bila sa Bogom (grč. Theos), a također da je i ta Riječ bila Bog (grč. Theos). Ovi tekstovi nam jasno otkrivaju postojanje Boga Oca i postojanje jedinorođenog od Oca, njegovog sina Isusa Krista, koji je po svojoj prirodi također Bog. Kada ne bi u Pismu postojao više niti jedan tekst koji govori o Kristu na ovaj način, ovo bi bilo sasvim dovoljno, da shvatimo da je Krist po svojoj prirodi Bog, jer nam Pismo upravo tako svjedoči. Sljedeći stihovi koje ćemo uzeti u razmatranje nalaze se u poslanici Hebrejima 1. poglavlje. Analizirat ćemo glavnu misao koja se proteže kroz cijelo poglavlje. Na početku prvog stiha se najprije susrećemo sa “Bogom” (Bogom Ocem), koji govori čovječanstvu, koji “progovori ocima po prorocima”, a “u ovim posljednjim danima progovori nama po Sinu (Isusu Kristu)”. U nastavku nam se spominju zajedno Otac i Sin: “kojega postavi (Bog Otac) baštinikom svega, po kojemu i sazda svjetove (Bog Otac).” Sljedeći stih nam opisuje Sina ovim riječima: “On, koji je odsjaj slave (Očeve) i otisak bića (Očeva) njegova te sve nosi riječju sile svoje, pošto kroz sebe izvrši očišćenje grijeha naših, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;”. Ovdje nam se jasno govori da je Kristova priroda na nebu bila priroda Boga. On je u svojoj ličnosti i u svojoj suštini, pravi odraz i karakter suštine Boga. To znači da je Kristova priroda na nebu prije nego je došao na zemlju, bila suština same Božije prirode. Zato o njemu stoji napisano, da On “postade toliko vrsniji od anđelā koliko je uzvišenije od njih baštinio ime”. To uzvišeno ime je ime “Bog”, koje Otac, kao što se to vidi iz 8. stiha daje Sinu: “Ali za Sina (Otac kaže): Prijestolje je tvoje, BOŽE, u vijek vijeka; žezlo pravednosti žezlo je tvojega kraljevstva.” On je dakle “toliko” silniji od anđela, koliko je Bog silniji od njih. To je glavni razlog zašto On ima uzvišeno ime, ime koje izražava ono što je On po svojoj prirodi. Ovo ime je On “naslijedio”, te mu ono nije pozajmljeno. Prirodno je da nitko ne može naslijediti neko drugo ime, nego samo ime svoga oca. Ime Krista, koje je uzvišenije od imena anđela, prema tome je ime Oca; a ime Oca je Bog. Ime koje je Sin naslijedio također je Bog. Ovo ime, koje je uzvišenije od imena anđela, On nosi, jer je utoliko silniji od anđela. Pošto je to ime Bog, Krist je toliko silniji od anđela, koliko je Otac silniji od anđela. Zatim se Pismo zadržava na Kristovom položaju i prirodi, koliko je ona veća od prirode anđela: „Jer kome je od anđela ikad rekao: „Ti si Sin moj, ja te danas RODIH? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti Sin?“. U ovome leži misao o uzvišenijem imenu, koje je razmatrano u prethodnom stihu. Jer pošto je On Sin Božji, a Bog njegov Otac, On je „naslijedio“ ime Oca, koje je Bog i koje je utoliko više od imena anđela, koliko je Bog viši od njih. Ova misao se nastavlja dalje: „I opet, kad uvede PRVOROĐENCA u svijet, reče: I neka mu se poklone svi anđeli Božji“. On je utoliko viši od anđela, da mu se anđeli klanjaju, i to po Božjoj volji, jer je On po prirodi Bog. Ogromna razlika između Krista i anđela se naglašava: „I za anđele govori: Koji anđele svoje čini vjetrovima i službenike svoje plamenom ognjenim. Ali za Sina: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vijeka; žezlo pravednosti žezlo je tvojega kraljevstva“. (Ps. 45, 6). A Pavao zatim nastavlja o Ocu koji kaže Sinu: „Ti u početku, Gospodine, zemlju utemelji, i nebesa su djela ruku tvojih. Ona će propasti, a ti ostaješ, i sve će kao haljina ostarjeti. I kao plašt ćeš ih smotati, i bit će promijenjeni. A ti si isti, i godine tvoje minuti neće.“ Obratimo pažnju na kontrast u ovim stihovima. Ovdje nam se također otkriva Kristova priroda. Nebesa će proći, ali On ostaje. Ona će ostarjeti, a godina njegovih neće nestati. Nebesa se mijenjaju, On ostaje uvijek isti. To jasno pokazuje da je On Bog, i to po prirodi. Ovaj kontrast se još više ističe u sljedećem stihu: „Za koga pak od anđelā ikada reče: Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima? Nisu li svi oni službujući duhovi, poslani za službu radi onih koji imaju baštiniti spasenje?“ Prvo poglavlje poslanice Hebrejima otkriva nam dakle Krista kao Boga, višeg od anđela, i to utoliko višeg, koliko je Bog viši od anđela. Ovo poglavlje također pokazuje da Krist nosi ime Bog, jer je On po svojoj prirodi Bog. Njegova priroda je toliko božanska priroda, da je ona izraz Božje suštine. To je Krist, Spasitelj, Duh od Duha i Biće od Bića Boga. Neophodno je razumjeti ovu istinu iz prvog poglavlja poslanice Hebrejima, da bi se razumjela njegova ljudska priroda, koja je otkrivena u drugom poglavlju, a kojom ćemo se baviti u narednim člancima. Obratimo sada malo pažnju na određene izraze koji se koriste za Krista u stihovima koje smo analizirali. Pismo nam kaže da je Krist „jedinorođeni“, „prvorođeni“ i da ga je Bog Otac „rodio“. Također, iz Pisma je jasno da je On stvarni Sin Božji i kao takav, On je nasljednik i baštinik svega kao i njegov Otac. Činjenica da u Pismu postoje mnogi sinovi Božji, ali razlika „mnogih“ sinova Božjih i „jedinorođenog“ Sina Božijeg, je u tome što su „mnogi“ sinovi Božji taj status stekli stvaranjem i otkupljenjem, a „jedinorođeni“ Sin je taj status stekao „ROĐENJEM“. Najmudriji čovjek na zemlji nam o tome ovako svjedoči: „Gospod me imao na početku puta svojega, prije davnašnjih svojih djela. Uspostavljena sam odvijeka, od iskona, prije postanka zemlje. RODIH se dok još ne bijaše bezdanā, dok ne bijaše izvorā obilatih vodom. RODIH se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka, dok još ne bijaše načinio zemlju, ni polja, ni početka prahu svjetskomu.“ (Izreke 8, 22:26) U ovim stihovima nam Salomon govori o mudrosti Božjoj, a apostol Pavao nam otkriva da je “Božja mudrost” (1. Kor. 1,24) upravo Isus Krist. Prorok Mihej nam istu ovu činjenicu otkriva na sljedeći način: „A ti, Betleheme Efrato, premda si malen među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, kojemu su IZLASCI od početka, od vječnih vremena.“ (Mihej 5,2) Iako nam Pismo ne otkriva detalje vezane za način na koji se Krist rodio ili način na koji je proizašao od Boga, ova činjenica je toliko jasna, da nam jedino preostaje da vjerom prihvatimo ono što nam Bog otkriva. Također nam nije otkriveno u kojem trenutku „vječnih vremena“ se to desilo, ali sa sigurnošću znamo da je Krist od Boga „izašao (rođenjem u vječnost) i došao (rođenjem od žene)“ (Iv 8,42) da nas spasi. Ipak da ne bi ostali skroz u mraku po ovom pitanju, Gospod se ipak pobrinuo da nam na jedan dojmljiv način prikaže ovu istinu. Prilikom stvaranja čovjeka Otac se obraća Sinu: „NAČINIMO ČOVJEKA NA SVOJU SLIKU, NAMA SLIČNA, da bude gospodar ribama morskim i pticama nebeskim i stoci i svoj zemlji i svim gmazovima što gmižu po zemlji. I stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.“ (1. Moj 1,26:27) U drugom poglavlju 1. Mojsijeve Gospod nam detaljnije opisuje proces stvaranja čovjeka „na svoju sliku, nama slična“: „I Gospod, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga, i u nosnice mu udahnu dah života; i čovjek posta duša živa…I reče Gospod, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoć kao što je on…Tada Gospod, Bog, pusti dubok san na čovjeka te on usnu; i uze jedno od njegovih rebara, a mjesto zatvori mesom. I od rebra što ga uze čovjeku Gospod, Bog, načini ženu pa je dovede čovjeku. A čovjek reče: »Ovo je sada kost od mojih kostiju i tijelo od tijela mojega! Ova će se čovječicom zvati, jer ta je od čovjeka uzeta…i bit će dvoje jedno tijelo.“ Upravo ovom zadivljujućom istinom koja nam otkriva kako je „proizašla“ žena od muškarca, Gospod nam kroz sjenku otkriva „rođenje“ Sina koji je „proizašao“ od Oca. Također, kao što muškarac i žena kao dva ljudska bića čine jedno (u duhu), tako Otac i Sin kao dva božanska Bića čine jedno u Duhu. Za kraj ovog članka ostaje nam još da vidimo, što je Isus Krist sam za sebe svjedočio dok je hodio ovom zemljom. Jednom prilikom, kada je bogati mladić došao pred Isusa, zapitao ga je: „Učitelju DOBRI, što da učinim kako bih baštinio život vječni?“. Isus ga je pitao, prije nego što je dao direktan odgovor: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim jednoga Boga“ (Mk 10,17:18). Što je Isus u suštini htio da kaže ovim riječima? Da li je rekao da On nema prava na ovakvo oslovljavanje? Da li je to bila Njegova spontana skromnost? Da li je htio da kaže da On nije dobar? Nipošto, jer Isus je bio APSOLUTNO DOBAR. Židove koji su Ga stalno vrebali da pronađu greške na Njemu da bi Ga optužili, upitao je odvažno: „Tko će mi od vas dokazati grijeh?“ (Iv 8,46). U cijelom židovskom narodu nije bilo nijednoga koji Ga je ikad vidio ili čuo da je makar i prividno učinio nešto zlo. Oni koji su namjeravali da Ga osude, mogli su to samo tako što su našli lažne svjedoke protiv Njega. Petar kaže da On „grijeha ne učini i prevara se ne nađe u ustima njegovim“ (1. Pet 2,22). Pavao svjedoči da Krist „nije znao grijeha“ (2. Kor 5,21). Psalmista piše: „da razglase kako je čestit Gospod: on je stijena moja i na njemu nema nepravde.“ (Ps 92,15). Ivan kaže: „I znate: on se pojavi da grijehe naše uzme. A grijeha u njemu NEMA.“ (1. Jv 3,5). Krist ne može sam sebe da porekne, baš kao što nije mogao da kaže: „Ja nisam dobar.“ On jest i bio je apsolutno dobar, savršena dobrota. Pošto nitko nije dobar osim Boga, a Krist je dobar, onda slijedi da je Krist Bog. To je bila istina koju je htio da približi bogatom mladiću. To je bilo također ono čemu je učio svoje učenike. Kada je Filip molio Isusa: „Gospode, pokaži nam Oca, i nama je dovoljno“, Isus je odgovorio: „Toliko vremena sam s vama i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je Oca; kako onda govoriš: pokaži nam Oca?“ (Iv 14,8:9). To je isto tako jasno kao i riječi: „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30). Krist je bio, čak i ovdje među ljudima, toliko istiniti Bog, da je On, kad su ga molili da im pokaže Oca, mogao reći: Pogledajte mene. To nas ponovo podsjeća na izjavu koju je dao Otac kada je Prvorođenoga uveo u svijet: „I da mu se poklone svi anđeli Božji“ (Heb 1,6). Krist nije polagao pravo na obožavanje samo prije stvaranja svijeta, kada je dijelio slavu Očevu, nego su i u vrijeme kad se rodio kao dijete u Betlehemu, svi sveti anđeli dobili nalog da Mu se poklone. Židovi nisu pogrešno razumjeli ono što je Isus rekao za sebe. Kada je izjavio da je On jedno sa Ocem, podigli su kamenje da Ga kamenuju. Na Njegovo pitanje za koje dobro djelo Ga kamenuju, odgovorili su: „Za dobro te djelo ne kamenujemo, nego za hulu; i jer se ti, koji si čovjek, PRAVIŠ BOGOM.«“ (Iv 10,33). Da je On zaista bio samo ono čime su Ga smatrali, tek običan čovjek, onda bi Njegove riječi zaista bile hula na Boga, ali On je bio Bog. Krist je došao na ovaj svijet da otkrije ljudima Boga, kako bi oni mogli doći k Njemu. Zato i apostol kaže: „Jer Bog je bio u Kristu i pomirio svijet sa sobom“ (2. Kor 5,19). Prilikom jedne rasprave kada su Židovi osporavali Isusovo božanstvo, On im reče: „Zaista, zaista, kažem vam, prije negoli Abraham bȋ, JA JESAM.“ (Ivan 8,58). Ovo još jednom pokazuje Njegovu identičnost sa Onim koji se otkrio Mojsiju u gorućem grmu, koji je svoje Ime objavio kao „JA SAM ONAJ KOJI JESAM“ (2. Moj 3,14). Konačno, imamo i nadahnute riječi apostola Pavla u vezi sa Isusom Kristom. Prema njegovoj izjavi, bila je volja Očeva „da se u nj nastani SVA PUNINA“ (Kol 1,19), a zatim u sljedećem poglavlju otkriva kakva punina prebiva u Kristu: „Jer u njemu tjelesno prebiva SVA PUNINA BOŽANSTVA“ (Kol 2,9). Sve ove činjenice koja ukazuje na Kristovo Božanstvo koje je stekao rođenjem od Oca bit će nam još jasnija kada ga u sljedećem članku budemo promatrali kao STVORITELJA. M.T.  U želji da što više ljudi prihvati Božju silu koja se svakom nudi, Gospod svom voljenom učeniku Ivanu u viziji šalje evanđeosku poruku koja treba pripremiti ljude za gospodnji dolazak u slavi. Ivan o tome svjedoči ovim riječima:
„I vidjeh drugog anđela gdje leti posred neba s evanđeljem vječnim da navijesti evanđelje onima koji žive na zemlji i svakomu narodu i plemenu i jeziku i puku, govoreći snažnim glasom: „Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova! I poklonite se Onomu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore vodene!““ (Otkrivenje 14,6:7) Iz ove Božje objave nam se jasno otkriva činjenica da se propovijedanje vječnog evanđelja sastoji od propovijedanja Boga kao Stvoritelja svega i pozivanja ljudi da mu se kao takvome poklone. Ova činjenica je u skladu s onim što smo pročitali u poslanici Rimljanima, da je evanđelje „sila Božja na spasenje“ (Rimljanima 1,16). Kakva je Božja sila saznajemo malo dalje, kada apostol Pavao, govoreći o neznabošcima, kaže: „Jer što se o Bogu može znati, očitovano je u njima; ta Bog im očitova. Jer ono nevidljivo njegovo, njegova vječna sila i božanstvo, od stvaranja svijeta moglo se spoznati i vidjeti na stvorenjima, tako da nemaju isprike.“ (Rimljanima 1,19:20). Apostol ovdje naglašava kako su ljudi od samog stvaranja svijeta mogli vidjeti Božju silu pravilnim korištenjem svojih čula, jer se ona mogla jasno spoznati u onome što je On stvorio. Stvaranje jasno pokazuje i otkriva Božju silu, te je s toga jasno da je Božja sila stvaralačka sila. A pošto je evanđelje ili dobra vijest sila Božja na spasenje, iz toga proizlazi da je evanđelje ispoljavanje stvaralačke sile koja spašava ljude od grijeha. U prethodnom članku smo saznali da je evanđelje radosna vijest o spasenju kroz Krista, jer suština evanđelje se sastoji od propovijedanja Krista, i to raspetog. O ovome Apostol Pavao svjedoči: „Jer Krist me ne posla krstiti, nego navješćivati evanđelje; ne mudrošću riječi, da se ne obezvrijedi križ Kristov. Jer je riječ o križu onima koji propadaju ludost, a nama je koji se spašavamo sila Božja“ (1. Korinćanima 1,17:18). Malo dalje nastavlja: „a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, a Grcima ludost, onima pak koji su pozvani, i Židovima i Grcima, KRISTA — BOŽJU SILU I BOŽJU MUDROST.“ (Stihovi 23 i 24). Zato je apostol izjavio: „A ja, braćo, kad dođoh k vama, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje, jer odlučih ne znati među vama ništa drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga..“ (1. Korinćanima 2,1:2) Propovijedati Krista, i to raspetoga, znači propovijedati silu Božju. Zato je to propovijedanje evanđelja, jer je evanđelje sila Božja. A upravo je to u skladu sa mišlju da je propovijedanje evanđelja veličanje Boga kao Stvoritelja. Jer Božja sila je stvaralačka sila, a Krist je Onaj kroz koga je sve stvoreno. Niko ne može propovijedati Krista, a da Ga ne propovijeda kao Stvoritelja. Svi trebaju poštivati Sina, kao što poštuju Oca. Kad god propovijedanje zanemari istaknuti činjenicu da je Isus Krist Stvoritelj svega, to nije propovijedanje evanđelja. „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog.…Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa što je postalo…I Riječ tijelom postade, i nastani se u nama. I vidjesmo slavu njegovu, slavu kao jedinorođena od Oca, puna milosti i istine.“ (Ivan 1,1:14). „Jer u njemu je sve stvoreno, što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo gospodstva bilo poglavarstva bilo vlasti — sve je po njemu i za njega stvoreno. I on je prije svega i sve u njemu postoji (održava se).“ (Kološanima 1,16:17) Obratimo pažnju na navedene citate kako bi jasno uočili da se u Kristu susreću stvaranje i otkupljenje. U Kološanima 1,13:14 čitamo: „On (Bog) nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje krvlju njegovom — oproštenje grijeha.“ A onda u 15. stihu nakon opisa tko je Krist, apostol nam kaže na koji način smo otkupljeni kroz njegovu krv. Prema tome, propovijedanje vječnog evanđelja je propovijedanje Krista, stvaralačke sile Božje, kroz Koga jedino može doći spasenje. A sila kojom Krist spašava ljude od grijeha je sila kojom je sve stvoreno. Mi imamo otkupljenje kroz Njegovu krv. Propovijedanje Kristovog križa je propovijedanje Božje sile, a Božja sila je sila koja stvara. Zato Kristov križ ima u sebi stvaralačku silu. Stoga nema nikakve sumnje da za svakoga ima dovoljno sile, pa ne čudi što je apostol uzviknuo: „A ja Bože sačuvaj da se ičim drugim dičim osim križem Gospoda našeg Isusa Krista.“ (Galaćanima 6,14) Za neke je možda nova misao da u stvaranju i otkupljenju djeluje jedna te ista sila. Za sve nas, ona jest i mora zauvijek biti tajna. Pismo nam otkriva da je evanđelje tajna Božja. Apostol Pavao je molio braću da se mole za njega da mu bude data riječ „da obznani(m) sa slobodom tajnu evanđelja“ (Efežanima 6,19). Na drugim mjestima kaže da je pozvan da bude sluga evanđelja prema daru Božje blagodati, koja mu je data Njegovim silnim djelovanjem da „objavi(m) među neznabošcima neistraživo bogatstvo Kristovo, i da rasvijetlim u čemu se sastoji tajna koja je od vječnosti bila skrivena u Bogu, koji je stvorio sve kroz Isusa Krista“ (Efežanima 3,8.9). Ovdje također vidimo da je tajna evanđelja tajna stvaranja. Ova tajna objavljena je apostolu otkrivenjem, a kako mu je otkrivenje dato saznajemo u njegovoj poslanici Galaćanima kada kaže: „A obznanjujem vam, braćo, da evanđelje koje sam ja navijestio nije po čovjeku. Jer niti ga ja od čovjeka primih niti naučih, nego objavom Isusa Krista“. A onda u nastavku još bolje objašnjava riječima: „No kad se Bogu, koji me odvoji od utrobe majke moje i pozva milošću svojom, svidjelo objaviti Sina svojega U MENI da ga evanđeljem navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju (ne posavjetovah se s ljudina)…odoh…“ (Galaćanima 1,11:12.15:16) Ponovimo nekoliko prethodnih činjenica koje nam Pismo otkriva. Evanđelje je tajna. Ono je tajna objavljena otkrivenjem Isusa Krista. Krist Pavlu nije objavio samo evanđelje, nego je učinio da Pavao razumije tu tajnu kroz otkrivenje Isusa Krista U NJEMU. Pavao je prvo trebao upoznati evanđelje, a tek onda je bio u stanju propovijedati ga drugima. A jedini način na koji ga je mogao upoznati je bio da se u njemu otkrije Krist. Na temelju toga slijedi zaključak da je evanđelje otkrivenje Isusa Krista, Božje sile, U LJUDIMA. Ovaj zaključak apostol jasno iznosi na drugom mjestu, gdje kaže da je postao sluga „po naredbi Božjoj koja mi je dana za vas, da ispunim Riječ Božju, tajnu od vjekova i od naraštaja skrivenu, a sada očitovanu svetima njegovim, kojima Bog htjede obznaniti što je bogatstvo slave ove tajne među poganima — TO JE KRIST U VAMA, NADA SLAVE“ (Kološanima 1,25:27). Na temelju ovoga vidimo da je suštinsko značenje evanđelje da se Krist javlja u ljudima, ili bolje rečeno, evanđelje je Krist u ljudima. To znači da se ljudima objavljuje mogućnost da se Krist nastani u njihovim srcima vjerom sada i zauvijek. Ovo se slaže sa izjavom anđela da mu roditelji trebaju dati ime Isus, Emanuel, što znači „Bog je s nama“ (Matej 1,23), a i sa izjavom apostola da je tajna Božja Bog koji se javi u tijelu (1. Timoteju 3,16). Kad su anđeli pastirima objavili Isusovo rođenje, to je bila objava da je Bog došao ljudima u tijelu. A kada im je rečeno da ova radosna vijest treba da se objavi svim ljudima, otkriveno je da tajnu Božjeg prebivanja u ljudskom tijelu treba objaviti svim ljudima i ponoviti svima koji vjeruju u Njega. Sumirajmo ukratko činjenice koje smo naučili o evanđelju (dobroj vijesti) u ovom članku:
„Zato, ako je tko u Kristu, novo je stvorenje“ (2. Korinćanima 5,17). „Jer, mi smo njegova tvorevina, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela.“ (Efežanima 2,10) Na sve to misli apostol kada kaže da propovijedanje neistraživog Kristovog bogatstva znači otkriti svima da vide „u čemu se sastoji tajna koja je od vječnosti bila skrivena u Bogu, koji je sazdao sve kroz Isusa Krista“. M. T.  Kada je skromne pastire, dok su jedne noći čuvali svoja stada na betlehemskim brežuljcima, iznenadila blještava Gospodnja slava koja ih je okružila, njihove strahove umirio je glas Gospodnjeg anđela, koji je rekao: „Ne bojte se! Jer vam, evo, donosim DOBRU VIJEST o velikoj radosti koja će biti za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, koji je Krist, Gospodin.“ (Luka 2,10:11)
Riječi „dobra vijest“ dolaze od grčke riječi „euaggelizō“ koja se na mnogim drugim mjestima u Pismu prevodi na naš jezik sa riječju evanđelje. Da bi neka vijest bila dobra vijest, neophodno je da ta vijest dolazi od izvora koji je dobar, jer u suprotnom bez obzira kako zvučala neka vijest, ona će u svojoj suštini uvijek biti loša, jer istinske prave koristi od nje nitko neće imati. Pismo nam otkriva da postoji samo jedan izvor dobrote i da: „nitko nije dobar osim Jednoga - Boga.“ (Luka 18,19) Apostol Pavao koji predstavlja jednog od najvećih evanđelista među ljudima svjedoči: „CIJELO je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za prijekor, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti“ (2. Timoteju 3,16). Pošto je cijelo Pismo nadahnuto od Boga i Bog je izvor iz kojeg je nastalo, a znamo da je Bog savršeno dobar, slijedi zaključak da je cijelo Pismo dobra vijest ili evanđelje. U vremenu u kojem živimo svjedoci smo da postoji zaista velik broj evanđelista ili bar onih koji sebe tako nazivaju, a žalosna je činjenica da velika većina od njih zastupa tezu da evanđelje predstavlja samo neki određeni dio Pisma, dok ostale dijelove Pisma ne smatraju evanđeljem bez obzira što su nadahnuti od Boga. Za ovakve apostol Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan za apostola, odijeljen za evanđelje Božje (Rimljanima 1,1), kaže: „Ali i kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao evanđelje mimo onoga koje vam navijestismo, neka je proklet!“ (Galaćanima 1,8) Sljedeća činjenica koja nam je otkrivena iz objave anđela upućene pastirima je ta, da je evanđelje ili dobra vijest RADOSNA poruka. Istinska radost koja ispunjava ljudska srca je nešto za čime čezne svaka duša. Ljudi je pokušavaju pronaći na razne načine nezavisno od Boga i jedino što pronalaze u tom stanju je kratkotrajno zadovoljstvo koje brzo iščezava, te ostavlja još veću prazninu u srcu i donosi još veću žalost i prazninu. To se dešava jednostavno zato što postoji samo jedan izvor istinske radosti, kao što postoji i samo jedan izvor istinske dobrote, a on se naravno nalazi u Bogu i Božjoj riječi. „Svjedočanstva tvoja baština su mi dovijeka, ta ona su radost srcu mojemu.“ (Psalam 119, 111) „Ta kraljevstvo Božje nije jelo i pilo, nego pravednost i mir i radost u Duhu Svetome.“ (Rimljanima 14, 17) Krist naš spasitelj je pomazan „uljem radosti“ (Psalam 45, 7), i On daje „ulje radosti umjesto žalosti“ (Izaija 61,3) Dobra vijest je također poruka „koja će biti za sav narod“, te je stoga upućena svakom čovjeku i odnosi se na svakog čovjeka „jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga da SVAKI koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni.“ (Ivan 3, 16). Iako iz objave anđela vidimo da je evanđelje najprije upućeno pastirima koji predstavljaju najniži i najsiromašniji sloj društva, Bog svakako želi spasiti i siromašne i bogate. Apostol Pavao, koji je bio izabran da tu poruku objavi carevima i velikanima na zemlji, rekao je u pogledu posjete koju se nadao da učini glavnom gradu svijeta (Rimu): „Jer se ne stidim evanđelja Kristovog; jer je SILA (moć) Božja na spasenje svakome koji vjeruje“ (Rimljanima 1,16). Sila ili moć je nešto za čime teži cijeli svijet. Svjetovni ljudi pokušavaju steći moć na razne načine. Neki pokušavaju pomoću bogatstva, neki pomoću politike, neki pomoću edukacije, a neki opet na razne druge načine. Međutim, u kakav god se poduhvat ljudi upustili, cilj je isti – sticanje nekakve moći. U srcu svakog čovjeka se nalazi nemir, neka nezadovoljena težnja, koju je sam Bog tamo stavio. Suluda ambicioznost koja tjera neke da gaze preko svojih bližnjih, u neprestanoj borbi za sticanjem bogatstva, položaja u društvu ili nečeg trećeg, su samo uzaludni pokušaji da zadovolje tu težnju. Bog u ljudsko srce nije stavio čežnju ni za jednom od tih stvari. Međutim, potraga za njima je izopačavanje one čežnje koju je On usadio u ljude. Bog želi da čovjek ima Njegovu silu (moć), ali ništa od onoga što ljudi obično traže ne daje Božju silu. Ljudi postavljaju granice za količinu bogatstva koje namjeravaju prikupiti, jer misle da će biti zadovoljni kada dostignu tu granicu. Ali, kad je određena količina stečena, oni su i dalje nezadovoljni, pa nastavljaju da traže zadovoljstvo gomilanjem još bogatstva. Pri tom nisu svjesni da na taj način nikad ne mogu zadovoljiti čežnju srca. Samo Onaj koji je stvorio tu čežnju jedini je može i zadovoljiti. Pismo nam otkriva da se Bog ispoljio u Kristu, a Krist je istinska „čežnja svih naroda“ (Hagaj 2,7). Iako je tako malo onih koji će povjerovati da je samo u Njemu njihov savršeni odmor, zadovoljstvo, radost, utjeha i svi ostali blagoslovi, svakom nezadovoljnom smrtniku upućen je poziv: „Ispitajte i vidite kako je dobar Gospod; blago čovjeku koji se uzda u Njega. Bojte se Gospoda, sveti Njegovi; jer koji se Njega boje, njima nema oskudice“ (Psalam 34,8.9). „Kako li je dragocjeno, Bože, milosrđe tvoje! Stoga se sinovi ljudski u sjenu krila tvojih sklanjaju. Site se pretilinom Doma tvojega i bujicom slasti svojih napajaš ih.“ (Psalam 36,7.8) Ljudi na ovom svijetu teže za silom (moći), i Gospod želi da je imaju. Ali, moć koju oni traže, upropastila bi ih, a sila koju On želi da imaju, jest sila koja će ih spasiti. Evanđelje ili dobra vijest tu silu donosi svim ljudima, i ono nije ništa manje nego vlastita Božja sila. Isus Krist je „Božja sila“, i samo u Njemu čežnje svih srca mogu biti zadovoljene. Zato je neophodno da se što bolje upoznamo sa tom spasonosnom Silom. M.T. |
Arhiva
October 2024
|
||||||||||||||||||||||||
