Najopasnija stvar koja se može desiti u religioznom životu pojedinca ili zajednice u kršćanstvu je kada pojedinac ili zajednica prestanu napredovati u istini koju Bog otkriva. Priroda stvari je takva da kada netko dođe uz Božju pomoć do određene spoznaje istine i postane zadovoljan svojom religioznošću, te prestane sa svojim duhovnim napretkom, Božja sila koja je do tada bila na djelu u toj osobi, će biti sigurno zloupotrijebljena protiv Boga. Pošto Bog više neće moći djelovati u toj osobi svojom silom da proslavi sebe i proširi spoznaju o sebi, sav fokus te osobe će biti, kroz zloupotrebu Božje sile, da proslavi sebe i privuče ljude sebi. Upravo to se desilo svojevremeno sa zajednicom kršćana u Rimu, a također i s reformatorima u srednjem vijeku, čime smo se bavili u prethodnim proučavanjima. Međutim, kao što duhovni napredak nema svoju stagnaciju u razvoju prema uzvišenim stvarima, tako i duhovna degradacija nema svoju stagnaciju u razvoju otpada i pobune protiv Boga. Do formiranja čega je dovela duhovna degradacija rimsku zajednicu koja je postala „Majka bludnica“ i protestantske zajednice koje su postale „kćerke bludnice“, razmotrit ćemo u proučavanju koje je pred nama.
